Nikad preboljena osnovna škola

četvrtak , 23.11.2017.

Kada je prošao prvi dan srednje škole, prije 4 godine, moja reakcija je bila točno ovo u naslovu. Ovaj blog želim posvetiti svom nikad preboljenom 8.a razredu. Vjerujem da blogove čitaju i neki koji ove godine idu u osmi razred i koje iduće ljeto čeka jedno od stresnijih razdoblja u životu. Kod nas u školi je običaj da nas za upise krenu pripremati već u siječnju. Vuku nas po seminarima, predavanjima, prezentacijama drugih srednjih škola što je poprilično dosadno i naporno. U prvom polugodištu osmog razreda su krenuli sa onim ''razmišljate si o upisima, doći će jako brzo''. Naravno, mi smo svi već imali neke želje i ambicije i nas 90% je upisalo željenu školu. Vjerujte mi, osmi razred prolazi nevjerojatnom brzinom. Znam, i meni se činilo kao da će trajati čitavu vječnost, ali proći će dok se okrenete. I moguće da će vam biti žao. Jako. Previše žao. Ja sam imala razred iz snova. Bilo nas je 26 i to 20 cura i tek šestero pripadnika muškog roda. Ali koliko smo se mi voljeli... Nikada nije bilo ekipica ili nekog odvajanja elite od ''običnih smrtnika''. Obično kažu da u istoj prostoriji ne može biti više od 5 žena zajedno jer može doći do nuklearnog rata, ali mi smo si bile kao sestre. Kao rod rođeni. Najrođeniji. Svi kažu da se nakon srednje udalje od društva iz osnove, ali ja to nisam mogla iz dva razloga. 1) Njih 5 je završilo sa mnom u srednjoj u istom razredu. 2) Pa ljudi moji, kako da se odvojimo kad smo osam godina bili prst i nokat? Ne kažem da je uvijek sve bilo idilično, ali u sjećanju imam samo trenutke za kojima mogu žaliti do kraja života. Bili su previše lijepi da bi se ponovili. Sigurno neko od vas misli ''ah, današnjoj djeci su svi trenutci nezaboravni, sigurno nije moglo biti toliko lijepo u školi''. Ali moguće je! Tim više što su naši učitelji imali max. 40 godina (najstariji je bio učitelj matematike od 42 godine). Zašto to naglašavam? Pa vrlo je očito- mi smo na nastavi imali tako opuštenu atmosferu da mi se nije izlazilo iz škole. Ti učitelji su napravili nastavu tako zabavnom, čisti cirkus. Veliko ALI, puno smo radili. Učitelji koliko su bili zabavni i dobri, jednako tako su tražili jako puno znanja. Testovi su bili jako dobro izvođeni, nije bilo šansi za prepisivanje i šalabahtere, ali danas im se samo mogu zahvaliti jer su mi stvorili radne navike bez kojih ne bih mogla proći ni prvi razred gimnazije. I tako je došao famozni zadnji dan... U razredima je tog dana bilo toliko tuge i napetosti da se moglo rezati škarama. Gledali smo jedni druge svjesni da se rastajemo. Svatko na svoju stranu i Bog zna kad ćemo se opet vidjeti... Svi smo gutali ogromne knedle, zadržavali pribranost jer se svatko bojao slomiti se do kraja. Ali najviše su nas šokirale suze koje su pustili učitelji. Nikada neću zaboraviti riječi učiteljice iz kemije ''Unaprijed se ispričavam jer znam da ću se rasplakati, ali ja sam takva. Bili ste poseban razred. Ne mogu vam opisati s kojom sam srećom išla u ovaj razred jer sam znala da ćete surađivati. Hvala vam na predivne dvije godine. Nikada nisam imala ovako divan, složan razred. Divim vam se. Imali ste najbolji prosjek ocjena u školi, najviše petnulaša i općenito petaša. Hvala vam za sve trenutke kad smo svi zajedno umrli od smijeha. Ne pušta se generacija poput vas lako, ali život ide dalje, morate napredovati iako bismo mi vas najradije zaključali u ovoj školi i stavili pod neku zaštićenu vrstu učenika''. Nije nam bila razrednica, ali svejedno je dokaz koliko smo bili obožavani. I nije to rekla samo ona; sličan film smo gledali kod drugih učitelja. U tim trenutcima nitko nije bio svoj, nitko nije zadržavao emocije i svi smo bili svjesni da su to posljednji sati koje provodimo kao jedan razred. U osam godina se lako desi da ti ljudi prirastu srcu. Ma što prirastu- postanu dio njega! Nismo imali veliku feštu za kraj... Skupili smo se na nogometnom igralištu, naručili pizzu, donijeli sokove, zvučnike i pjesme koje su nam obilježile školovanje. Te večeri je sve izašlo na vidjelo. Sve istine. Rekli smo da je krajnje vrijeme da jedni drugima priznamo ono što smo skrivali. Tako se otkrilo da je Antea pet godina bila zaljubljena u Sergeja i tu se rodila ljubav koja i danas traje. Opet smo svi postali emotivne duše. A nije u redu što smo se morali razići. Nije. Nikad neće biti u redu. Zašto se baš UVIJEK oni koji si najbolje pašu moraju razdvojiti? Na novi razred sam se privikavala dobra 4 mjeseca. Šok koji sam doživjela u drugom srednje možete pročitati u mom blogu pod nazivom ''Trenutak kad je dio mene umro''. I jedva sam se privikla kad me taj događaj pogodio i ponovo srozao na dno. Adrijana je bila osoba koja je uz mene bila 24/7, obožavale smo i mrzile iste ljude/stvari i kad me ona napustila doslovno sam ostala sama u razredu od 32 ljudi. Sa svima sam uvijek bila na distanci i nekim formalnim razgovorima, nikome se nisam mogla otvoriti kao Adrijani. A onda je otišla. Ostala sam sama bez ikog svog. Danas, kad sam maturantica, shvaćam da je ispred mene još samo jedan stupanj obrazovanja- fakultet, a onda me čeka pravi život. Svakim danom sve više žalim za osnovnoškolskim danima. Srednja je bila sasvim okej, društvo solidno, svi fer i korektni, ali osnovnu školu nikad neću preboljeti. Bila sam nesretno zaljubljena puno puta, ali ništa me nije lomilo kao što me lomi nostalgija da prošlošću. Možda ću zauvijek živjeti u nekom zamišljenom svijetu u osnovnoj školi. Osoba sam koja se uvijek vraća u prošlost i zato sve teško prebolim. Stalno se sjetim ''ajme, prošlo je (neki broj) dana/mjeseci od (neki lijepi događaj)'' i tako sama sebi ne dozvoljavam da prošlost ostavim iza sebe, ma koliko lijepa bila. Želim te trenutke nazad, a ne ide. Kao da ću postići nešto time što ih se stalno prisjećam... Sama sebi štetim.
No, valjda ću jednog dana odrasti dovoljno da shvatim da mi se to nikada neće vratiti.... Valjda. Nadam se.