Trenutak kad je dio mene umro

srijeda , 15.11.2017.

Ususret drugoj godišnjici smrti (mrzim tu riječ) moje najbolje prijateljice, odlučila sam napisati ovaj tekst posvećen njoj, mojoj Adrijani.

Znaš, možda ti nisam rekla sve što sam htjela, ali sigurna sam da si ti sve to osjećala i znala. Poznavale smo se 16 godina. Družile se dok smo bile bebice od 3 mjeseca kad su nas mame vodile sa sobom na kavu. Zajedno smo prošle neizmjerno mnogo što lijepih što ružnih događaja. U vrtiću smo pravile gluposti, zajedno sjedile u školi, glumile da smo sestre blizanke, potajno kupile prvi grudnjak (u koji, naravno, nismo imale što staviti), slale anonimne porukice tvom susjedu i zajedno krenule u srednju školu. Da sam znala da će se u drugom razredu srednje škole sve promjeniti, nikad ne bih ostavila osnovnu. Nekako bih već zaustavila vrijeme u osmom razredu. Sjećaš se kad mi je umro djed pa si došla kod mene i prespavala jer ja nisam bila u stanju brinuti se sama za sebe? Sjećaš se prvog opijanja sa 15 godina (nemojte to raditi već u tim godinama!) ? Prve jedinice u životu koju smo dobile na ispitu iz algebarskih razlomaka u prvom razredu gimnazije? Sjećaš se prvog pravog izlaska koji je bio nekoliko dana prije nego li si nas napustila? Stalno smo odlazile u kino i na sok, ali to je bio prvi pravi izlazak. Obje smo u duši uvijek bile partijanerice i glavne zabavljačice. Sjećaš se kako si mi ''pomogla'' da slomim ruku tako što si me škakljala i ja sam se poskliznula? Prva zaljubljivanja, bježanja od kuće (''bježanja'' 200 metara od kuće i to smo se sakrivale u parkiću)... Jednog dana si došla i rekla da moramo ozbiljno razgovarati. Znala sam da nije dobro, jednostavno sam to osjećala u tvom glasu. Šetale smo našom najdražom ulicom u trenutku kad si rekla da imaš leukemiju. Bila si dosta smirena. Ali ja sam poludjela u tom trenu. Rekla sam ti da to nije istina i pitala zašto lažeš. Pogledala si me hladnim pogledom i rekla da se ne šališ. Nakon toga sam te krivila, pitala te kako možeš, zašto ti se do desilo, kao da si ti kriva. Oprosti. Ni za što nisi bila kriva. 9 mjeseci nakon toga si nas iz čista mira napustila. Bolest je bila tu, vidno te oslabila, ali bila si u stanju da se brineš sama o sebi. Tih 9 mjeseci je najljepših 9 mjeseci u mom životu. Išle smo u Sarajevo jer ti je to oduvijek bio san. Tjedan dana provele zajedno na moru. Obavile veeeeeliki shopping u Zagrebu. Obišle Prirodoslovni muzej i Muzej anatomije i farmacije, išle u Botanički vrt. Priuštile smo si najskuplji odlazak u kino ikad. Provodila sam s tobom svaki mogući trenutak. Naškljocale smo preko 2000 fotografija. Tih 9 mjeseci sam napravila sve što sam isplanirala da ću napraviti tijekom života. Sve sam prolazila s tobom, kao i ti sa mnom. Danas je pravo prijateljstvo rijetko. Danas su sve djevojke jedna drugoj ''sestre'', ali ti si meni trebala jednog dana biti kuma. Zajedno smo trebale ići na PMF. Ja biologiju, a ti si u planu imala matematiku. Bile bismo cimerice. Oduvijek ti je bio san imati troje djece ili se ostvariti kao majka sa barem jednim djetetom. Bila bi najbolja mama na svijetu (i meni najbolja kuma). Planirale smo kako ćemo proslaviti veliki 18. rođendan. 10000 planova koji nikad nisu ostvareni. Prije skoro 2 godine, ujutro u 6:17 me probudio mobitel. Tvoja mama je zvala. Kroz plač je rekla da te više nema. Ne znam kako dočarati tu histeriju koja je vrištala iz telefona. Briznula sam u očajnički plač i probudila mamu, tatu i brata. Klečala sam na podu u hodniku dok me mama smirivala. Ništa mi nije pomagalo. Situaciju je još pogoršavala činjenica da smo trebale ići na kavu navečer jer si dan prije toga bila sasvim okej. Od sve te muke sam povraćala, bilo mi je slabo, tlak mi je užasno pao i moji roditelji su me htjeli odvesti na hitnu što ja nisam dopustila. Htjela sam te još jednom vidjeti. Da sam barem znala da je onaj zagrljaj u 19:52 dan prije što si nas napustila bio posljednji, nikad te ne bih pustila. Kako pamtim sate i minute? Zapisivala sam svaki zagrljaj i svaki važan trenutak s tobom. U mobitelu piše da smo razgovarale u 22:18 i razgovor je trajao 15 minuta. I to je bio naš zadnji razgovor. Zadnji put da sam čula tvoj glas. Zadnji put si se nasmijala na moje fore. Zadnje na što si se smijala kao luđak je bilo kada sam ti rekla da su moja kuma i njen razred za rođendan razredniku kupili šampanjac, čestitku i veliku kutiju u koju su nabacali papiriće na koje su napisali zašto ga vole, a sve su to ukrasili slikama polugolih žena iz novina. I to je bilo to. Moj život je stao. Napustila si nas u 4:30 ujutro. Nitko nije znao. Otišla si u snu. Htjela si se odmoriti nakratko, preko noći, a otišla si na jedan jaaaako dug odmor. Ne brini se, pridružiti ću ti se kad dođe vrijeme za to. A ustvari, možda je bolje da si tamo. Previše si bila dobra za ovaj iskvaren svijet, takvima poput tebe ovdje nije mjesto. OBEĆAJEM TI NEKOLIKO STVARI-studirati ću PMF za tebe. Znam da bi ti to voljela i da bi bila ponosna na mene. Obećajem ti da ću biti dobra mama kad za to dođe vrijeme. Obećajem ti da ću misliti na tebe svaki dan. Koliko god da si ti mrtva, za mene si živa jer te ja držim živom. U školi o tebi nikada ne govorim kao da si pokojna. Ne, ti si živa. Ti si živjela i stekle smo zajedno puno toga. To nije za odbaciti u zaborav. Ljudi žive za trenutke kakve smo imale mi.
Prošle su dvije godine otkako te nema. Bol nije manja, ali sam ja s tim naučila živjeti. Cijelo vrijeme sam se vodila time da ti mene ne bi željela vidjeti tužnu. Znaš, mi maturanti sad već imamo pripreme za maturu... Trebala si ići sa mnom na njih. No, kad već ne možeš, gledaš li nas barem s neba? Jesi li ponosna na mene i na to kakva sam osoba postala? Nekad te poželim nazvati, ali znam da ti nećeš biti tamo. NADAM SE DA ZNAŠ DA SI MOJ HEROJ! Sjetim se često onih divljih dana kad smo imale 10-11 godina. A sada.... Sada te nema. Ostaje mi samo velika kutija puna naših slika, videozapisi, dnevnici i naše poruke na Facebooku. Ali ništa te neće udaljiti od mene. Baš kad su snovi počeli postajati stvarnost, napustila si me. Ako ništa drugo, imam jednog anđela na nebu i znam da u svakom trenu mogu pogledati gore i osmjehnuti se. Mogu biti mirna jer me čuvaš. Osjećam to. Napraviti ću sve što smo planirale. Živjeti ću i za mene i za tebe. Znam da bi ti to voljela. Sada se odmaraj, zaslužila si. Volim te.

P.S.-I, da, kupila sam dvije karte za Prag... To ti je trebao biti rođendanski poklon.... Poklon za rođendan koji nikad nisi dočekala. Ako se ikada odlučiš vratiti, čekaju te u drugoj ladici u onoj žutoj bilježnici. Čekaju te. Čekam te.