Jedna je Igla dospjela do mog srca. Moje je srce bilo sretno i nestasno, pomalo i naivno ali najvise iskreno. Igla je pocela ponekad bockati ali ja sam je ignorirala i nisam ju bas niti osjecala.
No onda je pocela bockati cesce i neprekidno te me smetala, nisam se mogla koncentrirati na druge stvari nego sam cjelo vrijeme razmisljala kako da maknem to bockanje jer me uzasno nerviralo i nisam vise mogla podnjeti to ludo bockanje Igle po mom srcu. No pokusala sam pustiti jer sam jos mogla svjeze vjerovati u iskrenost. Ali onda,onda me je ubola, ubola tako duboko da sam osjetila strasnu bol, krvarilo je jer je rana bila duboka. Tako duboka da sam mislila da necu moci dalje,da sam pala. Mislila sam da je srce prestalo kucati na tren. A kad sam mislila da je gotovo osjetila sam jos jacu bol. Nisam mogla vjerovati da je Igla imala obzira jos jednom ubosti, jos dublje nego prije,jos jace nego prvi put. I tako je Igla ostala zabodena u mom srcu kao da je srce klupko konca za koji zapnes iglu tako da stoji.
Sve sta sam zeljela bilo je da se Igla spoji sa mojim srcem i postane dio tkiva. Zar sa, previse trazila?

I Igla je vadena iz mog srca patnjom,strahom ali i ljubavlju. Neocekivano brzo rana je zarasla i sada stoji jedna krasta da mjestu gdje me je Igla ubola. Samo mali ponovni ubod zancio bi novo krvarenje iz srca. Nadam se da je Igla svatila da nema sta raditi oko mog srca i da ljubav pobjeduje. Neka tako bude zauvijek.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.