Nakon tjedan dana uživancije i suzdržavanja od želje da skinem sve sa sebe i bacim se u hladno more vratila sam se doma.

Krenuli smo u subotu, lagano preko Gorskog kotara zabijeljenog i hladnog, Kikovica-Oštrovica nas je dočekala ledenom kišom, a kad smo prešli Učku, koja si je stavila snježnu kapicu na glavu, hmmm oblaci, neko mutnjikavo nešto, sve u svemu ja se barem nisam nadala ljepšem vremenu u Poreču.







Nakon šetnje i pozdravljanja meni tako dragih zidina Poreča i ploča Dekumanove, opet smo se bacili na pečenje odojka, koji je i ovaj put ispao tako izvrsno slastan. Kao dva zaljubljena galeba zavalili smo se nakon dobre papice i kelača uživajući jedno u drugome.




Na bismo mi bili mi da ne lutamo :) Zasjalo je sunce, okupalo je more, ja sam cvilila kako bih se bacila i proplivala al nemam baš hrabrosti, pa sam samo žudno gledala u bistru plavu površinu hvatajući svog dragog za ruku uvaljujući mu puse i pusice.
Plava i Zelena laguna, lagana šetnjica, kafica u Vrsaru u marini, Novigrad i pićence uz more, nezaobilazni Motovun i jedna medenica u Taverni da nas zagrije, čak smo se provozali uz Mirnu tražeći neki dvorac kojega nismo našli, ali smo se lijepo provozali još jednom se uvjeravajući da iz svakog kuta Istra blista.



Mirna



Pogled iz Motovuna na Ćićariju

Na lijepu sugestiju moje sestrične otišli smo i u Grožnjan, grad umjetnika. Predivan gradić sa pucajućim pogledom, definitivno ga stavljamo u nezaobilaznu destinaciju, pogotovo na ljeto kada će sve mnogobrojne galerije otvoriti svoja umjetnička vrata.
















Moja ljubav je prije nekog vremena izgubila okladu pa sam ja dobila ručak, škampe na buzaru koje je moj glavni kuhar napravio savršeno. Hvala ljubav... PUSAAAA VEJIKAAAA




Bili smo čak i do Savudrije, ne baš u centru i malo dalje od svjetionika, bilo nam je malo čudno, al nas je opilo sunce pa nismo niti previše razmišljali, samo uživali.




Jedna od najljepših destinacija mog dragog je marina u Novigradu. Pa smo i prošetali uz milijunske barkice, birajući koju bi si kupili i kamo bi putovali :)









Predzadnji dan posjetili smo i Istrakon, našli se sa blogericom Amorfiom (koja će vjerojatno staviti slike sa tog događaja) i prošetali gradom.

Pazinski kaštel






Muzejska izložba u Kaštelu, meni najzanimljivija bila je prostorija za mučenje sa svim tim spravama i okovima :)


Krenuli smo puteljkom s namjerom da dođemo do Pazinske jame, ali nekako nam se nije dalo, glad i umorne noge nisu baš bile voljne za dugom šetnjom, ali smo došli do Pazinčice. Drugi put idemo i do jame :)




Zadnji dan čekalo nas je pospremanje stana, ali smo našli i vremena za posljednju šetnju uz more. Tjedan dana prošlo je strelovito brzo. To je valjda tako kad si sa voljenom osobom, lutaš, hujiš, uživaš i maziš se.

Kajlanje sveukupnog našeg društva. Zanimljivo. Zaista. I dok leži pored mene. Umoran, iscrpljen; ja pišem. Da li me čuje, da svoje misli usmjeravam prema njemu. I neka mu je sada neugodno dok osjeća moju prisutnost u svojoj glavi. Da ga gnjavim pod velikim navodnicima, dok on spava il odmara. Ne, ne gnjavim ga, sa svojim tipkanjem, možda čak i zna da pišem o njemu.
“ Dali vi mislite ozbiljno?“ pitanje moje majke na zajedničkoj večeri, mojoj prvoj sa novim dodatkom obitelji.
„Naravno da da!“ moj odgovor, za sada kako stvari stoje.
Zašto me uopće pita? Bezveze. I on dalje spava pored mene, na mojem krevetu. Volim ga. Zašto? Zato! Jednostavan odgovor. Najjednostavniji. Što li je ljubav? Ono što osjećam; prema njemu, prema njemu i samo prema njemu. Zar postoji nešto bolje? Unatoč svađama i fazama, LJUBAV. Sigurna sam. Jer ne pomišljam na život bez njega. Ne mogu ga zamisliti, izmaštati il predočiti. Samo nas dvoje. Zajedno, gradimo obitelj. I kako da sada njemu objasnim da unatoč, unatoč svim mojim fazama, raspoloženjima i mušicama ja želim samo njega, zamišljam samo njega, mislim samo na njega. Nikako! Nego jednostavno živjeti uz njega, uz ljubav, uz sreću i zaljubljenost.
I to je to, napisano dok on spava uz mene. Ili ne spava? I slušam pjesmu, o mojoj drugoj strani mojoj the woman strani, mojoj bitchi strani, koja se javi za PMSa ili neke druge faze moje psihofizičke neovisnosti i opredjeljeonsti za samu sebe i samo sebe, odnosno sebičnosti. Ali i tamo u toj fazi on je tu, prisutan. I ja radim po svom ne mareći u fazi svoje „gluposti“ za bilo koga, al on je ipak tu. I onda dolazi kajanje, za moje ponašanje. Navikla sve raditi sama, sve osjećati sama, sve proživljavati sama. SAMA, SAMA SAMA. I teško je ponekad pronaći put pustiti te unutra, u moj kaos, moj pakao, moj svijet. Teško je!!! I da li me razumije, jedan jedini koji shvaća, da je teško probiti moje zidove i ući tu do mene, u moju malu hobitsku kućicu, popiti sa mnom čaj i pojesti neki kolačić. Teško je! Al, JEBI GA. Zar nismo sve, mi žene zamršene i komplicirane. I Zar ne cijenim što pokušava, prići mi, uporno probijati moje zidove otpora „JA MOGU SAMA, NE TREBA MI NITKO“. I zar nije ljepše pronaći nekog, u mojem slučaju to je on, koji uporno gura glavom kroza zid. I zar nije ljepše, pružiti mu ono što zaslužuje, ljubav prekomjernu, neograničenu, savršenu, nesavršenu, LJUBAV KAO TAKVU? Samo njemu takvu kakva je, LJUBAV kao što je, ljubav bez definicije. Volim ga bez definicije. I sada me gleda. Da li me voli dok me gleda, da li voli to što pišem, nebuloze il samo tijek misli koji kola mojim žilama? Ko bi znao?

Kroz pustinju i prašumu. Svaki put kada moj dragi i ja odemo nekamo na izlet naslov te knjige mi padne na pamet i razvuče usne u osmjeh.
Nedjelja, prognoza zadovoljavajuća, sunce se šepurilo na nebu i pozdravljalo moje uspavane oči pokrivene očalama tamo oko 9 ujutro, što je za mene (pošto trenutno tražim posao i čamim doma) zaista preprerano. No, karta mi je bila v žepu malo sam pobežala da mi cug ne pobegne, nabila mp3 na uha i dočekala dragog na stanici. Pravac KAMAČNIK.

Kanjon Kamačnik zaštićeni je krajolik koji se nalazi nedaleko Vrbovskog. Kamačnik je svoju sutjesku usjekao u masiv Velike Kapele i ulijeva se u rijeku Dobru. Kanjon je dug 3 kilometra, put do izvora vodi čas rubom stijene, čas drvenim mostovima i šumskim puteljcima da bi nas kao do dragulja doveo do kraškog vrela Kamačnika (410m)

Nakon sat vremena vožnje, okrepljeni kaficom i sendvičkom stigli smo na odredište.







Koraknuli smo na stazu i zakoračili u predivnu prirodu. Boje jeseni i ranog proljeća stapale su se pred mojim očima. Rumeno lišće vrludalo je oko mojih nogu, zapletalo se u moju kosu, plesalo na vjetru. Prvi glasnici proljeća, izvijali su svoje tanke vratove prema suncu, koje ih je tako majčinski milovalo. Pokazivale su svoje haljine za proljetni bal, rugajući se još golim granama koje su odisale novim pupoljcima. Mahovina je pokrivala sramežljivo kamenje svojim plaštem, dok ih je ledena voda zadirkivala svojim zapjenjenim kapljicama.










Udisala sam duboko miris magije, koja je otvarala svoja vrata pred mojim očima. Svakom minutom sve više sam se odvajala od stvarnosti. Željela sam se baciti u hladnu vodu, zaplivati sa vilenjacima koji su plovili na svojim crvenim barkama. Zaroniti u zelene dubine i izroniti dragulje koji su se ljeskali na zrakama sunca. Uvući se u male utore među kamenjem i stajati pod slapom bijelih bisera. Dodirivala sam hladnu površinu stijene, pazeći da pogledom uhvatim svaki detalj. Čekala sam iza svakog ugla drvenog mostića da mi preleti brzim korakom neki hobit ili patuljak. Osjećala sam se kao da sam u nekoj drugoj stvarnosti, u Rivendellu.







U iščekivanju izvora te ljepote. Vlažno deblo na putu, meka mahovina povijala se pod mojim prstima, pažljivim korakom da ne poremetim mir tog dragocjenog opala. Izvor.







Ispunjene duše, sa svojom ljubavi pored sebe, umorno sam bacala posljednji pogled na tu magičnu ljepotu. Do sljedećeg puta u nekom drugom ruhu...