Prije tjedan dana poslao si mi poruku, želio si me vidjeti, odgovorila sam ti «Bilo bi mi drago da se vidimo». I od tada svaki dan šalješ istu poruku. Vidjela sam te neki dan u gradu, opet si se javio, ponovno si mi rekao da želiš da odemo na kavu, da ti je žao. Nismo se našli. Jučer sam te gledala iz mamine spavaće sobe. Došao si sa torbama kod mog susjeda koji se spremao na put. Mislila sam da odlaziš, rekao si mi ranije da putuješ natrag u London u 4. mjesecu, nisam željela da odeš. Nisi ušao u auto, nastavio si šetati mojom ulicom, a ja sam te pratila pogledom.

Kao i svako jutro zadnja dva tjedna probudila sam se sa tvojim likom pred očima. Nakon nekoliko sekundi rasplinula se pomisao na tebe kao dim ugasle svijeće. Ustala sam iz kreveta, skuhala kavu, sjela za komp, otišla na faks, učila, bila na kavi (ne sa tobom), nisam te srela kao i svaki drugi dan, nisam niti pomislila na tebe, pogledala sam film, otišla u krevet i zaspala u trenu.

Došao si i danas, šetali smo ulicom, sami nas dvoje, pričao si, nisam te slušala, samo sam promatrala kako se miču tvoje usne, željela sam osjetiti njihovu toplinu na svojima.

Potisnula sam te toliko duboko u podsvijest da me danima već proganjaš kroz snove. Ostavi me na miru! Zar si mi nanio toliko boli da me još mučiš, kako da te se riješim? Zaboravila sam na tebe, postao si jedna nepoznanica mog stvarnog života, pretvorio si se u prošlost, u sjećanje. Zašto onda ne možeš ostati tamo, u arhivi? Zašto stalno silom želiš van? Zar imamo neke neriješene probleme, ti i ja? Ne, mislim da su sve karte već odavno na stolu, igrali smo otvoreni poker, ti si pobijedio. Ne volim poraze, ali prihvatila sam ga kolko tolko dostojanstveno, i otišla od stola. Ne želim se više igrati, ulozi su ipak malo preveliki. Zato molim te odlazi!