Purgerska nostalgija

Purgerska nostalgija
Sastavio i Slozio za citanje : Zdenko Kahlina

Ovo je za one kojima Zagreb nesto znaci i koji znaju kaj je to pravi zagrebacki govor iliti šatra- pravi zagrebački sleng. To se jos zove „purgerski“ jezik.

Evo malo o zagrebackim tramvajima..ili Trajvanima (satrovacki).

Tramvaji.
Teško mi se naviknuti na ove današnje šarene. Sjećam se još onih starih sa drvenim sjedalicama kojima su se vrata otvarala s nekim kolom koje je bilo kod vozača. Nejasno se doduše toga sjećam, trebao bi posjetiti tehnički muzej i prisjetiti se malo kako je to točno izgledalo.

Kada su uvedeni ovi češki koji su i danas u funkciji, već sam išao u srednju školu.
To je bila revolucija, Sjedalice koje se griju, woow savršenstvo. Meni se baš nisu dopadali jer im je pulfer bio jako visoko i na njemu se nije dalo voziti a vožnja na pulferu ljeti je služila za osvježenje. Ponekada smo se i po dvojica vozili na pulferu a za nuždu je stalo čak i troje.

U sredinu, između prvih i drugih kola išli su samo najšašaviji. Ja nikada. Nekako mi se činilo da ako padneš u vožnji sa zadnjih kola,razbiješ se i to je to, ali ako padneš dok si u sendviču nema ti spasa, brrr i sad se naježim.
Danas više nema pulferaša, ko zna zašto ali i bolje je tako.

Češki tramvaji više nemaju, kao na početku, onak klimava vrata koja su se dala otvoriti u vožnji da iskočiš gdje ti paše. Najgore je što su tramvaji sve šareniji. Vele da tak mora biti. Da se Zet na taj način financira. OK ali meni je tužno i ružno.Što više boja tramvaj ima po sebi to mi je manje Zagrebački i ima manje duše.

Sjećam se motornih kola linije koja je vozila od Ribnjaka do Mihaljevca. To su bila kola s upravljačkim dijelom na obje strane. Dakle, „okretište“ je bilo tako izvedeno da je tram pri dolasku do Šloserovih štengi prešel sa one strane od pumpe ukoso preko ceste točno do podnožja Šloserovih. Onaj dio koji mu je bio u dolasku naprijed sada je zadnji kraj. Vozač je samo izvadil onu kurblu s jednog kraja i premjestil na drugi, sada prednji kraj. Štreka je išla onak prek ceste od benzinske pumpe (malo bliže Vlaškoj) do Šlosa. Naravno da je i trolu prevlekel na drugu stranu. Sa obe strane su bili ulazi. Ne sjećam se baš detalja sa ulazima, bil sam mali klinac. Sjecam se tramvajaca koji su s onim štambiljom drapali karte (prelaz!),

Tak sam se sad sjetil opet kak smo se tramvajem vozili u skolu na Zitnjaku. Jel se sjecate onih starih “dvojki”? U drugim “kolima” (mi pravi frajeri smo se samo tu vozili!) zadnja vrata je kondukter zatvaral rucno, a prednja vrata su putnici sami otvarali I zatvarali (vrata su samo klizila lijevo ili desno). Poslije skole, naravno svi smo u “grozdovima” visili na tim prednjim vratima I pazili da ne opalimo glavom po kandelaberima, koji su prolazili pokraj nas, dok je tramvaj isel od stanice do stanice. Cak smo znali viseti (izvana) po prozorima sa strane tramvaja. Jemput, sam dobil kondukterov zig (imal je onu tramvajsku olovku sa zigom na vrhu) ravno na celo, pa sam doma moral objasnjavati kak sam to zaradil (indigo zig se nije dal samo tak lagano skinuti).

Joj, sad sam se čist razgalil! Kak se nebi sečal tih krasnih dana kad se vozilo na prvoj štengi (naravno izvana) na friškom zraku. Navek se iznutra našla neka dobra duša koja je otvorila prednja vrata na prikolici. A ti samo uhvatiš ritam i držeći se za izglancanu vertikalnu mesinganu štangu na vratima, uskočiš. I meni je dost put glava bila blizu kandelabera! Jenput, kad smo išli na tekmu vozili smo se po Maksimirskoj viseći izvana sa strane a stajali smo na drvenim okvirima koji su bili kao štitnik kotača prikolice. Ludo do bola. Da mi to danas sin dela, strgal bi ga. Niš mi nije bilo uskočit ili iskočit iz jurećeg tramvaja. Sad se pak jedva sagnem. Godine delaju svoje. Sećam se i remena za zvonce kaj je tramvajac potezal, i onih polukružnih bijelo emajliranih rukohvata kaj su visili na remenu. E da, tramvajac je imal onaj mjedeni držać za karte (prijelaz i ravno) te onu žig olovku s kojom je poništaval iste. Puno mi toga sad navire, ko da bum vumurl.

Srijeda, 4. rujna 2002.
Obilježava se 111. godina konjskoga tramvaja
Zagrebački Tehnički muzej obilježit će 111. obljetnicu prvoga tramvaja u Zagrebu 5. rujna, predstavljanjem novoga eksponata – replike prvoga konjskog tramvaja, koji je Zagrebački električni tramvaj (ZET) darovao muzeju, i knjige »Tramvaj izgubljen u vremenu«, Nede Staklarević, više kustosice Muzeja.
Replika konjskoga tramvaja, koji je lani predstavljen na zagrebačkim ulicama, izrađena je na osnovi projekta ZET-ova inženjera Franje Đureta, a silueta konja iz drva prema zamisli arhitekta Željka Kovačića.
Ilustrirana knjiga »Tramvaj zaustavljen u vremenu«, Nede Staklarević donosi povijesni pregled konjskoga i uvođenja električnoga tramvaja, uz mnoštvo podataka, dokumenta i slika iz toga vremena. (H)

Serbus I najte kaj zameriti!