12.10.2004., utorak
MAD CROATS - EPISODE ONE
Dan se budi obavijen plaštom magle , toliko guste da se obrisi zgrada jedva vide na daljini od desetak metara . Ulične svjetiljke još pokušavaju doprijeti do prolaznika i , kao svjetionici , označiti im put .U blizini brloga čujem tutnjavu . Grme konjske snage , oktani luduju , metalna glista vuče se kroz moj kvart . Oči su joj užarene , para joj ide na uši i svako malo prolomi se kroz vlažni zrak njen očajnički krik . Navlačim kožni kaput na sebe , rukavice uzimam sa stola . Zamišljeno gledam kroz prozor , u maglu , u zmiju . Povučem rukom preko čela , znojim se . Duboko udahnem , odbrojim do deset , i krenem . Ladarium X - 1500 KS čeka . Okrečem ključ , motor zagrmi pa se smiri . Čeka na moj znak . Pogled mi je na kokpitu . Prstom pritišćem prekidaće . Pali svjetlo - check . Automatski pojas -check . Ručna kočnica - check . Radio - check . Provjeravam okolicu , nema neprijatelja na vidiku . Uz škripu guma izlazim iz brloga i krečem prema metalnoj zmiji . Deseci očiju prate me iz njene utrobe . Čujem im glasove .... "Evo ga.....sad će pokušati ući .....ne daj mu .....ja sam došao prvi ....taj se pravi pametan......svi smo mi drugi budale......neće proći ....neće moći .....samo preko mog metalnog ljubimca...." Stanem , motrim te oči , tražim najslabiju kariku , tražim slabu točku . Kao predator biram najslabiju žrtvu , staru , sporu ili mladu i naivnu . Motor grmi , gume škripe , ubacujem se u zmiju preko jedne male , bijedne limene kante , koja jedva drži korak s drugima . Zmija izlazi na široku cestu , oktani se bude , stotine očiju rasprše se kao kap vode kad padne na tvrdo tlo . Stotine malih zvijeri jure ka svom cilju . Ne gledaju upozorenja , ne vide dvonožna bića koja usplahirena pokušavaju preći tu asfaltnu rijeku , ne vide nikog , osim svoj cilj . Doći što prije ... kamo , zašto , zbog koga .....nije važno , samo doći ,doći prvi . Pretiče me jedan . Vozi cik - cak , nabija se na druge , gura se , ljutito odmahuje , pokazuje srednji prst , pjena mu ide na usta . "Mrcino "- pomislih , " nečeš daleko . " Semafor ga zaustavlja . Čeka u redu s ostalima . Polako doklizim do njega , lagano okrenem glavu i pogledam ga u oči , s onim izrazom prezira koji govori : " Nisi daleko stigao , majmune . Ovo je grad , a ne autoput . Koliko god brz bio , nečeš daleko .Jedino da nabaviš krila , idiote , pa da nas preletiš . " U daljini se opet stvara zmija . Opet gmižemo . Dvoje raspravlja nasred ceste . Čeka se drot . Limeni ljubimci razbacani po cesti . Jednom visi branik , onako , kao kad dobiješ po labrnji pa ti se , krvava , obijesi , drugi , razbijene guzice iz koje curi gorivo . Sjetih se prvog . Žestoko me prestigao prije dvije minute . Nije daleko stigao . Zmija se nakon njih ponovo razilazi do sljedeće prepreke .Radovi na cesti . Svi u jednu kolonu . Svi osim pametnih , koji opet biraju prečace , puteve preko benzinskih crpki , preko nogostupa , travnjaka i svih alternativnih pravaca koji su im dostupni . Ponovo se pokušavaju ubaciti u zmiju nakon dvadesetak metara . Ne puštaju ih unutra , zmija se stisnula , ne da blizu . Uporni se ubacuju na silu , škripe kočnice , sirene urlaju . Prolazim prepreku . Otvorena cesta prema cilju . Palim cigaretu . Prošao sam . |