Pomirbeni zagrljaj

petak , 06.06.2014.


4 ključna pravila pomirbenog seksa

Jeste li se ikada s partnerom žestoko posvađali da bi samo nekoliko minuta poslije uživali u divljem seksu? Pomirbeni seks može biti vatren i strastven kao kada ste prvi put dotaknuli jedno drugo, ali miriti se u krevetu nije uvijek najbolje rješenje. Doznajte kada je pomirbeni seks dobar, a kada ne

1. Riješite problem prije nego završite u krevetu
Seks poslije svađe da, ali tek nakon što razgovorom riješite problem! Seks je samo privremeno rješenje, dođe poput flastera na otvorenu ranu jer slijedeći put kada se pojavi isti problem bit ćete još više uzrujani.

2. Nemojte ga koristiti zato da ponovno raspirite strast u vezi
Vika i galama ne bi smjele biti pokretač seksa. Ako je svađanje jedini način na koji između sebe i partnera stvarate prisnost, onda pomirbeni seks nije rješenje.

3. Nemojte izazivati svađu usred seksa
Imate li potrebu reći 'i još jedna stvar...', ovo nije vrijeme za to. U slučaju da je nešto ostalo nerazjašnjeno i muči vas, pričekajte dok ste oboje mirni i pribrani.

4. Koristite pomirbeni seks da produbite prisnost

Izbacite sve iz sebe! Iskoristite navalu hormona i adrenalina koji vam poput bujice struje tijelom da se s partnerom ponovno povežete.

(Izvor: http://zadovoljna.dnevnik.hr/clanak/seks_i_veze/4-kljucna-pravila-pomirbenog-seksa.html)



Često se veliča osobita slast pomirbenog seksa, nakon krize svađe i apstinencije, što je sasvim razumljivo. Uzevši u obzir razlike među spolovima po pitanju seksa, može se zaključiti da taj trenutak ovisi o ženi - jer muškarci su uvijek za. Da, ali....

Kada se radi o ozbiljnoj krizi odnosa koja je dubokih razmjera i ima snagu tektonskih poremećaja, te stvari krenu u smjeru razvoda - pomirbeni zagrljaj ne donosi rješenje nego samo privremeno olakšanje muke, koju ipak treba proći da bi se odnos popravio. Ako je recimo glavni uzrok krize nedostatak razgovora i nesposobnost riješavanja problema u odnosu verbaliziranjem emocija, uvažavajući i slušajući partnera, tada čuvstvena sreća pomirbenog zagrljaja donosi nakratko smirenje i opuštanje, ali u suštini se radi o - bježanju od problema. U takvom scenariju, kada se svađa smiri i partneri se zažele jedan drugog, želja je snažna i zagrljaj izgleda kao prirodni epilog krize koji vraća život u zdravu kolotečinu. Vraća, da - ali samo do slijedeće krize, koja će biti gora i jača jer se nije poradilo na nužnim vještinama.

Dakle - treba stati. Znači li to odbiti toliko željeni zagrljaj kad nam se partner ( obično žena mužu ) ponovno prepusti? Možda. No teško je zamisliti zdravog muškarca koji je navikao na redoviti seks da bi sad svoju ženu - odbio - jer želi - razgovarati. Teško - ali nije nemoguće. Njena reakcija na odbijanje mogla bi biti vođena egom i taštinom, mogla bi se uvrijediti, osjetiti neželjenom i nevoljenom. Mogla bi odlučiti uskratiti mu se zauvijek, pronaći drugog za inat- i koji bi bio njegov dobitak od toga? Gubitak bi bio očigledan - propustio bi period sjajnog seksa i zauvijek izgubio ženu koju je dugo volio. No - dobitak nije odmah vidljiv ali bi mogao biti i veći od onog kojeg donosi instantna gratifikacija kao stožerni element instiktivističkog primarnog principa ponašanja. Ako bi ona tako postupila, teško bi se moglo očekivati da bi on uz takvu osobu ( u suštini laku i taštu ženu, sponzorušu koja će brzo pasti na lijepe osjećaje i poklončiće te stoga potencijalno nevjernu ) bio sretan i zadovoljan čovjek, da bi osobno napredovao i razvijao se, da bi se afirmirao u njemu važnim područjima života niti da bi mu samopouzdanje s godinama raslo. Imao bi seks i prividno stabilan brak i obitelj, no iznutra bi patio i propadao. Primjeni li se racionalistički pristup kao primarni princip ponašanja, stavljaju se ispred instantne gratifikacije - riješavanje problema razgovorom, uvođenje discipline i organizacije, dogovor o budućim načinima rješavanja kriza bez tektonske destabilizacije odnosa. Jer u konačnici, samo u sebe se uvijek možemo pouzdati i sebi najprije treba vjerovati, sve ostalo je sekundarno - pa tako i taj načarobniji, najposebniji i najljepši odnos, odnos partnerske ljubavi. Bez nas i čvrste povezanosti sa samim sobom (prigušenog i kontroliranog ega) nema niti sreće u bilo kojem odnosu.

Je li moguće - uime dugogodišnje navike, opterećenosti životom i potrebe za utočištem - ne stati nego se vratiti u pomirbeni zagrljaj, ali paralelno i postupno raditi na razvoju deficitarnih vještina? Teško je reći. Opojnost čuvstvene ljubavi toliko je snažna da može ubiti volju za tim teškim radom i svojim rajskim zovom uvijek iznova sabotirati takve pokušaje. Za tako nešto je potrebna - disciplina. Jedan partner je mora biti svjestan i spreman uvesti u odnos kao nešto novo, a drugi koji ga voli će to prihvatiti ako se ovaj potrudi smireno i ozbiljno mu to objasniti i motivirati za suradnju. Naizgled i ovo nalikuje instiktivističkom principu, no racionalistički princip je ovdje ipak primarni princip i to kroz disciplinu kao sredstvo, on je okvir unutar kojeg se može primijeniti i instanta gratifikikacija ali je pritom kontrolirana i racionalno uokvirena.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.