Politička škola V

utorak , 01.04.2014.

Ima nekoliko fronti političke borbe

1. Tko koga uči
Voditi politiku znači da naš politički protivnik nema pojma o svijetu i životu. Nema iskustva, i što ima nije relevantno, nema znanja i jednostavno treba ga prosvijetliti. A mi smo eto dovoljno dobronamjerni i predani, pa smo spemni pomoći i poučiti. Zapravo tjeramo vodu na svoj mlin i guramo svoje ideje upakirane kao ' to je poznato' ili 'stručnjaci se slažu u tome' ili 'nezavisna mišljenja potvrđuju ovo'.

2. Tko je zvijezda a tko mediokritet
Stvaranje pozitivnog emocionalnog stava naklonjenosti prema nekomu provodi se političkim instrumentima. Netko će biti smiješan, zabavan i zanimljiv, a netko dosadan, čudit ćemo mu se i izrugan - to nije samo stvar individualnog ukusa nego (i) politike.

3. Istina u službi rušenja/podizanja ugleda
Istaknuti novinski članak koji govori o nekom istinitom događaju, i povezati ga s političkim protivnikom nije 'informiranje' niti 'ćaskanje' - to je oštra politička borba, na koju treba uzvratiti guardom, tvrdim stavom. Bez razgovora. To nije razgovor, to je konfrontacija - ako je vrijeme i prilika za nju, OK, ako nije ne vode se usputni razgovori jer sve će biti iskorišteno protiv nas.

Politika se često koristi komadićem istine kako bi se usmjerilo strujanje prema određenom cilju. Na primjer poznati su primjeri iz povijesti gdje se korištenjem vrijednosti kao što je kozmopolitizam težilo ostvarenju političkog cilja kao što je genocid. U tom smislu politika se nalazi u tome da se trubi o kvalitetama i prednostima kozmopolitizma - s ciljem genocida, a ugroženi narod brani se ukazujući prstom na politički cilj i nikako ne ulazeći u raspravu oko kozmopolitizma jer tu se gubi zauzevši stranu napada objektivno priznate vrijednosti.

Politika je vješto korištenje neospornih činjenica na sugestivan način koji će stvoriti emocionalni stav kod publike i okrenuti vodu na naš mlin. Na primjer, civilne žrtve rata najgori su njegov rezultat i niti jedna jedina žrtva ne može se opravdati ničim - niti obrambenim karakterom rata, niti nekontroliranim pojedinačnim ispadima a niti razumljivom odmazdom. No - emotivno nabijeno isticanje strahote ubijene obitelji tendenciozno je i politički usmjereno. Tako je stvar politike je apstrakcija nacionalnosti žrtve - civilna žrtva nema nacionalnosti (naravno da nema), no ipak je pitanje koji je politički cilj isticanja upravo partikularne žrtve koja ima svoje ime, prezime, godinu rođenja kao i nacionalnu pripadnost, generalizirajući strahotu tragedije pozivanjem na univerzalne principe - koji su neosporni, bez diskusije.