Kretao se laganim, gotovo necujnim korakom Branimirovom ulicom prema glavnom kolodvoru. Umoran od prve smjene u sebi je proklinjao sudbu gorku i zaštitarski zanat kao takav. Ispranog mozga od ubrzanog rada, i danonoćnih smjena kojima kao da nema kraja bio je ljut na sve oko sebe, pa čak i na samog sebe...........ali tada ga je spazio.........sjedioje usamljen na kolodvorskoj klupi nevinog dječačkog lica kao ostavljen od sviju......da bio je to on....LUKA NIŽETIĆ. Nakon sto ga je zamijetio i već prošao nekoliko koraka, zastao je, okrenuo se, te se umorno i ogorčeno dovukao do njega......."oprosti, jesi li ti možda Luka nižetić", upitao je plaho, "jesam", odovara ovaj........"JEBEM LI TI MAJKU", rece on kao da je to godinama drzao u sebi, i sa neopisivim valom zadovoljstva nastavi hod prema petom peronu........ iza njega je ostalo samo jedno zbunjeno stvorenje po imenu Luka, i jedan umoran covjek sa snom o toplom krevetu.......
|
