BLACK&WHITE
18.09.2004., subota
 Moja prva velika slikica. Prva koja nije jebenih 200x150! Fala Bogu vise! I njegovom sinu HTML-u! Mislim, nije neka stvar ali i za to se treba pomucit. Kao uostalom i za sve ostalo u zivotu. Makar se cinilo malo i beznacajno opet se treba jebeno namucit. Sinoc sam trebao malo vanka izac. Vec sam bio sve dogovorio. Trebalo je slavit nesto. A ja ne mogu. Ne da mi se. Nemam sta slavit. A ne da mi se trenutno ni tudje slavit. Znam, nije fer. Ali sta? Ako odem, bicu cijelu jebenu vecer zakurac. Suticu ko pizda i svi ce ionako biti ljuti na mene. Pa mi bolje ovako. Imam feeling da ce me svi zamrzit. A bas kad se tako osjecam onda svi navale. Ovaj bi slavio. Drugi bi da se nadjemo i popricamo. Treci bi se samo zajebavao. A cetvrta... nje nema. Ona bi me jedina mozda mogla mrdnuti. Ali nje nema. Prvome sam izmislio tako odvratnu ispriku da me sram i pricati o tome! Pa ni necu. Drugome i trecemu sam nasao ispriku u prvomu. A cetvrta... nje nema. I to je to. Ali ljudi, NeMoguOtrpit vas sve voli. I voli se druziti s vama. Nekako mi se cinilo da sve ovo postaje suvise osobno. Pa mozda i je tako. Mozda tako i treba biti. Nemam nista pametno za rec vise, pa neka radije drugi govore za mene. Ionako ce to reci bolje no sto bi ja ikada mogao. Ovo sam ionako uvijek osjecao kao da je napisano samo za mene. The severest way I had to go The longest way I had to fall Now all the ties are torn apart I thought this is the end... The moonlight is fragile Like the coat of glass all around you I often injured myself The scars can not heal anymore How often I collapsed when I desperately waited for a sign All you ought to do was to free myself from my suffering and pain Hopelessly I wander about in town The scenes repeat time after time I'm standing alone on the negative of the photograph of my life |
