7
20.09.2004., ponedjeljak
KINA U RAJVOSI baj mijenkO jergovicH
|
(ovaj tekst je ilegalno stavjen ovdje i mijenko mi nije to odobrio ali ja sam ga ipak metnuo.) SARAJEVSKA KINA -------------------------------------------------------------------------------- Piše: Miljenko JERGOVIC TO NIJE BIO VELIKI GRAD, ALI OD najsjevernijeg do najjuznijeg kina bilo je vise od deset kilometara. Prvo kino zvalo se Romanija i dugo je bilo najljepse i najmodernije u gradu, a drugo kino zvalo se Igman i nalazilo se na samome kraju grada, na Ilidzi, ispod obronaka planine po kojoj je i dobilo ime. Od Romanije do Igmana postojala su jos kina Partizan, Dubrovnik, Tesla, Radnik, Sutjeska, Prvi maj, Kumrovec... Postojali su i neki domovi kulture u kojima su se prikazivali filmovi, ali niti se netko tih filmova sjeca, niti ih je itko gledao. Samo ponekad, kad bi te put nanio preko Podhrastova, Sedrenika, Bistrika ili Vratnika, mogao si vidjeti crnu sperplocu na koju je bio nalijepljen plakat koji je najavljivao neku tuznu indijsku melodramu sto izvan Calcutte i Bombaya i nije igrala nigdje na svijetu osim u nekim nestajucim sarajevskim domovima kulture. Dva najvaznija kina bila su Kinoteka i Radnicki univerzitet Duro Dakovic. Taj Duro Dakovic je zapravo trebao biti nesto drugo, ali je za nasih zivota bio samo kino i povremena koncertna sala u kojoj su neki prasnjavi simfonicari izvodili hitove iz davno proslih stoljeca. Dvorana je bila jako akusticna, ali o njezinoj akustici nismo stigli razmisljati prije nego sto je poceo nas rat. Kupili bismo karte i, lijeno cekajuci da nas puste u mrak, citali smo rijeci ispisane na ruznoj coskastoj mramornoj apstrakciji postavljenoj ispred ulaza. Onim dosadnim socijalistickim jezikom tu je pisalo da je ova zgrada, ovo nase kino, poklon sarajevskih Jevreja svome gradu. Nigdje, medjutim, nije pisalo kojim su povodom Jevreji poklonili nama kino i je li tada kada su ga poklanjali bilo svecano i veselo i zasto odjednom Jevrejima nije trebala ta zgrada pa su je, eto, poklanjali da u njoj bude kino. Da su nas u to vrijeme zanimale takve price, mogli smo lako saznati da se u zgradi Radnickog univerziteta Duro Dakovic nekada nalazio jevrejski hram i da su ti ljudi zgradu sagradili u vrijeme kada je u Bosnu dosla Austro-Ugarska i kada su, nesretni, povjerovali da bi ova zemlja mogla ostati njihova domovina u kojoj ce se usred grada, na najljepsem zamislivom mjestu za progonjeni narod, moliti Bogu, za svoje dobro, za dobro svoje djece, duse svojih mrtvih i za dobro grada i zajednice u kojoj su zivjeli. A onda su 1941. ustase oskvrnule hram i razlupale sve sto se razlupati dalo i tako je zapocelo jedno strasno doba koje ce se zavrsiti 1945., a zavrsit ce se tako da vecine ljudi vise nece biti, da ce biti mrtvi, i da se u tom hramu vise nece imati tko moliti Bogu. Maloj preostaloj jevrejskoj zajednici bila je sasvim dovoljna ona jedna sinagoga kod Drvenija mosta, pa je ova o kojoj govorimo poklonjena voljenome gradu. Tko ju je poklonio? Jesu li to ucinili prezivjeli ili je kino bilo poklon mrtvih sarajevskih Jevreja potpisanih u nekim debelim knjigama o Jasenovcu i na spomeniku iznad Vraca; jesu li oni trebali umrijeti da bismo mi svih nasih godina za vrucih ljetnih dana cekali da udjemo u najhladnije i najvece sarajevsko kino? Za takva pitanja vjerovatno je prekasno. Uostalom, vise nema ni Radnickog univerziteta Duro Dakovic, i on je postao dio neke zalosne price i on je prestao postojati jer su umrli neki ljudi u cije ce ime zivima biti nesto poklonjeno, a poklon popracen nekim drugim dosadnim jezikom i govorom koji, istina, vise nece biti socijalisticki, ali ce se na njega ljudi jednako brzo naviknuti i jednako ce brzo zaboravljati da te suhe, glupe i jeftine rijeci mozda vrijedjaju uspomene. Ispod Kinoteke tece Kosevski potok. Nekada davno su ga asfaltirali i nitko za njega vise ne bi ni znao da nije bilo vlage koja je izvirala iz dubina i penjala se uza zidove oblozene bordo itisonima. Sarajevska je Kinoteka kroz svu nasu povijest vonjala po ledenoj oznojenoj zemlji i po podzemnim vodama; vonjala je poput stana neke mrtve sirotinje koja radja rahiticnu djecu i trune prije nego sto osjeti klasnu svijest. Ta Kinoteka ce kod generacija filmom uznesenih Sarajlija stvoriti neku vrstu uslovnoga refleksa. Kada im izgovorite rijec Kinoteka, oni osjete taj miris, a u koju god kinoteku svijeta danas udju, svejedno jesu li u Londonu, Washingtonu ili Melbournu, i kad god im se na platnu ukaze crno-bijeli film, na trenutak ce se osjetiti uskracenim i prevarenim jer ce im nedostajati podzemna vlaga. Bez mraka nema kina, a bez vlage nema Kinoteke. Ta istina nekada je vazila na prostoru od deset kilometara, od Romanije do Igmana, a danas vazi kamo god bila glava koja ovo cita. |
- 12:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
nemirjunior
nemirjunior je nemirjunior. pozitivno oživljen, drastično antinegativav, superiorno smiren i nemirno uznemiren.
akademija scenskih umjetnosti sarajevo
moja matićna kuća... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||