nema me

Mislim da je vrijeme da se pomirim s time kako nikad neću vidjeti Pearl Jam uživo.
- Zašto? Pa još smo mladi, ima vremena.
- Da. No Eddie Vedder nije.
- Ma živjet će on još. Pogledaj Micka Jaggera.
- Pa ne možeš Eddieja uspoređivat s Jaggerom. Stvarno misliš da će Eddie poživjeti u ovom tužnom i turobnom svijetu?
- Pusti ti to. Neki ljudi znaju iznenaditi. Pogledaj Bareta. Ja sam bio uvjeren da će on izdahnuti još tamo u devedesetima. Bio sam pripremljen na to. Čekao sam svaki dan da jave...
- Imaš pravo. To su ljudi koji se u biti hrane tugom. Oni su sretni što su tužni. Žive od toga.
- A tuge i boli barem ima na svijetu. Imaju od čega živjeti. Dugo.
- Mogu zamisliti Eddieja sa svojih devedeset kako sjedi na verandi u stolici za ljuljanje. Puši cigaru i zadovoljno se smiješi.

SIMULATED FILE.
Uvijek sam dijelila ljude prema muzici. Najniže mjesto na hijerarhiji zauzeli su oni koji ne slušaju muziku. Ne oni koji nemaju najdražu vrstu muzike, nego oni koji se nikad ne sjete ni upaliti radio. S njima se ne može komunicirati.
Odmah do njih su oni koji slušaju narodnjake. S njima se možda može komunicirati, ali nisam luda da pokušavam.
Zatim oni koji su prije bili metalci pa postanu neki techno freakovi. Simpatični ljudi, ali sam ih uvijek gledala kao beskičmenjake. Ljude bez stavova. Nemam ništa protiv njih, ali se od njih ništa ne da naučiti, to je sigurno.
Pa onda oni koji slušaju ono što se nudi, trendove, pop. Oni su mi dragi. Nedostatan odgoj, rekla bih, ali barem se trude. Uostalom, ovuda se često i sama vrtim.
Ljudi poput mene. Razvijaju glazbeni ukus cijeli život. Taj je razvoj najčešće krenuo od Beatlesa i Riblje čorbe. Imaju najdraže bendove, najdraže stvari, all-time favorites, ali uvijek su otvoreni prema novim stvarima. Playlista u Winampu je uvijek kombinacija više albuma, više bendova i najčešće postavljena na shuffle. Često slušaju radio.
I onda su oni koje sam uvijek stavljala iznad, na vrh. One koje ne razumijem baš sasvim. Prepoznat ćete ih prema playlisti u Winampu. Uvijek jedan bend, najčešće jedan album, nikada shuffle. Radio u iznimnim situacijama. Najčešće skidaju kapu Pink Floydu. Pokušavaju ne propustiti nijedan važni koncert.
Čemu ovo, ova klasifikacija? Shvatila sam nešto važno o ovima na vrhu. Ekstremni su. A kao što to obično biva s dva ekstremna kraja, spajaju se s ovima na dnu. Kao kad ekstremna ljevica postane ekstremna desnica.
Odlučila sam ih spojiti s onima na dnu i spremna sam osvojiti vrh.

I AM SENDING YOU THE CORRECTIONS OF THE SIMULATED FILE.
Želim pisati. Stvarno želim. O bilo čemu. Imam novu ideju za roman.

DURATION TOO LONG.
Napisat ću taj roman, makar mi to bilo zadnje u životu.

CUE INCONSISTENCY
What is it about selfish people that makes us love them so much? Do we always think there's something more to them than meets the eye?

Uh.

Je li mi itko ikada rekao kako je to u 8., 9. tjednu trudnoće? Neee... To se ne govori. To se zaboravi. To je najstrože čuvana tajna. E, pa ja ću je razotkriti.
Strašno je. A nije strašno. Teško je. A nije teško. Nešto je, a nije ništa. Kao da mi svakim dijelićem tijela u svakoj sekundi proleti četrdeset vakuumiranih skakavaca (don't ask me to elaborate...).
I dok se to malo strano tijelo, to malo govance pokušava udomaćiti u mojoj utrobi, ja zastranjujem u svijetu. Svađam se sa svijetom, s mačkama, s aparaturom, s Najdražim. S Najdražim sam uspjela proći kroz sve moguće i nemoguće hormonalne svađe: koje rođendane pamti, koja mu je najdraža glumica (mislim, Juliette Lewis! To je k'o da kažeš Courtney Love. Ili k'o da si ideš tražiti najdražu glumicu po rivi u ponoć), i slično.
Svađam se i s kolegama. Što je nemoguće, jer radim od kuće i kolege su mi virtualni. No stvarno mi idu na živce i stvarno ne znaju svoj posao i stvarno mi postaju nepodnošljivi.
I plačem. Plačem jer je strašan ovaj svijet i stvarno ne znam kako ću to objasniti malom govancu. Čuj mali, nije to tako strašno. Super je svijet, kad se privikneš na činjenicu da civili pogibaju svakodnevno u svijetu, da starci umiru u svojim stanovima, zaboravljeni od svih, da ima toliko iskompleksiranih i frustriranih ljudi koji će učiniti sve kako bi ti zagorčali život, da nikad nećeš biti dovoljno plaćen za svoj rad ukoliko pošten radiš, da su se Englezi srozali na to da im je Big Brother tema dana, da na svijetu postoji Mila Horvat...
A Najdraži je divan usprkos svemu. Išao se suočiti s mojim najvećim neuspjehom i nabavio mi novog instruktora za vožnju. Strpljivo čita članke o trudnoći i pokušava si objasniti moje ponašanje, koje je pomalo neuobičajeno. I govori mi o svemu i zamišlja naš odgoj i veseli se sljedećim tjednima, kad će se stvari početi normalizirati.
U biti, sve je super. I sigurna sam da ću kroz nekoliko tjedana zaboraviti sve o letećim vakuumiranim skakavcima :)

I dok se pokušavam uhvatiti u koštac sa svojim novim sisama, svašta se događa. Kao što već naznačih, mama ima novi posao, s kojim dobro zarađuje, koji ima perspektivu, pa su se ona i tata počeli bahatiti. Traže stan. Kupili bi stan. S kojim novcima? Irrelevant.
No, sanjam o tome da se bebač ne rodi u ovome stanu. Ma vraga, sanjam o tome da mi se trbuh ne pojavi u ovome stanu. Sanjam o kadi ili barem normalnoj tuš kabini. U ovoj mi se teško brijati sada, kako će biti kad neću vidjeti ni noge niti bilo šta drugo od trbuha? Sanjam o drugom stanu. Sanjam o kadi, o normalnoj tuš kabini, o cijeloj, pravoj kuhinji, o balkončiću. Sanjam o parkiću ispred prozora umjesto raskršća. Sanjam da me sisatog odnesu na Glavanovo.
Neki dan sam se uhvatila kako pucam na sunce. Mahnito. Moja stanja ovise o jačini sunca (ovo ne zvuči baš najtočnije, but you know what I mean). Moje raspoloženje je bolje, a mučnine i bolovi sve slabiji što je hladnije vani. Kako volim jesen! Nemam ništa protiv sunca, samo kad ne znam da je gore. Kad se nameće, ja pucam.
No stvarno, sretna sam sretnica. Što Najdraži nosom para oblake od ponosa. Što je jesen na pomolu. Što imam genijalan posao. Što sam otkrila da mogu zadržati mice. Što sam našla super doktoricu. Što je sve tako prokleto cheesy. Još samo da me odnesu, na Glavanovo ili kamo već, samo da je ča s ovog raskršća i, majke mi, počet ću nositi rozo.