nema me

Radim na maminom poklonu i slušam zaboravljenu muziku. Janis Joplin, Otis Redding, Tracy Chapman. Neopisivo je kako mi odgovara. No neopisivo mrzim ovakve faze. Jučer mi ništa nije išlo od ruke. Poplava u kupaonici. Htjela sam plakati, vrištati. Možda sam samo razmažena. Možda mi se svaki put kad idem doma razmaženost uvuče pod kožu. Možda mi je jednostavno ponekad dosta ovog naopakog svijeta. Možda, možda.
Jučer dramatično kažem Najdražem da bi se on na mene naljutio da je situacija obrnuta. Šta se ljutiš, uslijedilo je logično pitanje. Ne ljutim se, samo želim da znaš da bi se ti ljutio. Ne ljutim se na njega. Ljutim se na to što obrnute situacije ne bi bilo. Nije moguća. Zbog nekih osnovnih razlika među spolovima.
Legendarno mi je ono pitanje, Što žene žele? Prije me je ljutilo to pitanje, mislila sam da treba glasiti: Šta ljudi žele? Više me ne ljuti, jer stoji. Pročitala sam super tekst u novom Zarezu o tome i mislim da bi ga sve žene trebale pročitati. I svijet bi bio drugačiji. Kad bi se prestale zamarati krivim predodžbama, oponašanjem, uspoređivanjem. Kad bi zavirile duboko u sebe i shvatile što zapravo žele. One, a ne muškarci, njihove prijateljice, roditelji, svijet, Cosmo. I kad bi krenule prema tome.
Pa ne bi bilo onakvih situacija da me ljute. No kao što rekoh, mrzim ovakve faze. A Janis kaže: Don't expect any answers, dear, for I know that they don't come with age, no, no.
Članak se inače nalazi ovdje. Knock yourself out.