isprepletala sam kicmu oko tebe, dok mi se neuroni uspinju spiralnim pokretom prema tvojim mislima.
konstantnim mijenjanjem svega sta bi trebalo biti, svemirom koracam u mikro makro svijet pulsiranja slobode i smrti.
vrane su se izgubile u izbljedenoj plahti nekoc tvog davno ostavljenog mirisa iznad svijeta kiselog okusa.
sve sto si mi dao, sve sto je trebalo biti, je tisina u kojoj mislimo da moramo postajati.
usporenim koracima se pronalazim medu blagoslovljenim oblacima, gdije se igraju odrasla dijeca, ciji osijeh nemogu raspoznati.
ja sam sada svoja, kao sto si ti nekoc bio u stanju jedinstva s mrakom.
nema vise prostora gdije bijezati od sunca koji se pojavljuje na horizontu i ostavlja laganu tetovazu na makovim laticama.