BORBA S BOGOM - Post 32, 23-33
23One noći on ustane, uzme svoje obje žene, obje svoje sluškinje i svoje jedanaestero djece te prijeđe Jabok preko gaza. 24Prebacivši njih na drugu stranu toka, prebaci zatim i ostalo što bijaše njegovo. 25Jakov ostane sam.
I neki se čovjek rvao s njim dok nije zora svanula. 26Videći da ga ne može svladati, ugane mu bedro pri zglobu, tako da se Jakovu kuk iščašio dok su se rvali. 27Potom reče: "Pusti me jer zora sviće!" Ali on odgovori: "Neću te pustiti dok me ne blagosloviš." 28Nato ga onaj zapita: "Kako ti je ime?" Odgovori: "Jakov." 29Onaj reče. "Više se nećeš zvati Jakov nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si." 30Onda zapita Jakov: "Reci mi svoje ime!" Odgovori onaj: "Za moje me ime ne smiješ pitati!" I tu ga blagoslovi.
31Onom mjestu Jakov nadjene ime Penuel jer - reče - "Vidjeh Boga licem u lice, i na životu ostadoh." 32Sunce je nad njim bilo ogranulo kad je prošao Penuel. Hramao je zbog kuka. 33Zato Izraelci do današnjeg dana ne jedu kukovnu tetivu što se nalazi na bedrenom zglobu, budući da je Jakovljev bedreni zglob bio iščašen u kukovnoj tetivi.
Nije li ono što ovaj odlomak opisuje u očitoj suprotnosti sa slikom koju Sv. Pismo ima o uzvišenom, nepobjedivom, jakom i svemogućem Bogu? Zar se Bog doista spustio na razinu samog čovjeka i u liku čovjeka borio se, rvao s drugim čovjekom? Što je zapravo biblijski pisac htio reći? Koji je cilj imao? Kakve metode? Kakvu je on to teologiju, predodžbu i misao o Bogu unio u staru kažu koja je već prije postojala na području oko rijeke Jordana i Jaboka i prenosila se tisućljećima dok nije stigla do biblijskog pisca.
Biblijskog pisca koji nam je prenio ovu kažu nazivamo Jahvistom jer on Boga uvijek naziva u izvorniku, Jahve. On je živio i pisao u 10st. prije Krista i njegova glavna oznaka jest da u svojim opisima Boga prisno veže sa čovjekom te Bog nastupa kao oplemenjeni i idealizirani čovjek koji pristupa ljudima, s njima razgovara, blaguje i blagoslivlja ih. Takav način opisivanja Boga nazivamo antropomorfnim, a Jahvist je o Bogu najantropomorfnije pisao.
Odlomak Post 32,23-33 stoji na kraju dugačkog niza Jahvinih blagoslova i obećanja izraelskim patrijarsima Abrahamu, Izaku i Jakovu. Blagoslov je srž obećanja Božjega Abrahamu. A temelj blagoslova je brojno potomstvo i vlastita domovina. Taj će blagoslov biti kasnije obećan ponovno patrijarsima Izaku i Jakovu.
Jakov je prevario svoga brata i svoga oca jer znamo da je prvorođenac Izaka, Abrahamova sina, bio Ezav. Kada je Izakova žena Rebeka rađala Ezav je prvi rođen, a Jakov mu se držao za petu. Rebeki je Jakov draži jer je bio mudar i promišljen za razliku od Ezava, lovca, nagla i oštra karaktera, koji je za svoje žene birao je kanaanke. No još u porodu Jahve reče Rebeki:
"Dva su svijeta u utrobi tvojoj;
dva će se naroda iz tvog krila
odijeliti.
Narod će nad narodom gospodovati,
stariji će služiti mlađemu."
Jakov je na nagovor svoje majke prijevarom dobio očev blagoslov i postao nasljednik. Ezav se zaklinje da će dan nakon očeve smrti ubiti Jakova jer ga je prevario. Izgleda da Jakovu izmiče njegov blagoslov.
Jakov bježi od Ezava Labanu, bratu svoje majke da jednu od njegovih kćeri uzme za svoju ženu. U trenutku kada mora napustiti svoju domovinu, obećanu domovinu i kada se čini da gubi Božji blagoslov, Bog mu u Betelu obećaje zemlju i brojno potomstvo. Kako je Jakov prevario Ezava tako je Laban prevario Jakova jer je obećao da će za sedam godina služenja dati Jakovu za ženu svoju kćerku Rahelu, no nakon sedam godina umjesto Rahele, Jakova u postelji dočeka Lea, Rahelina starija sestra. Za Rahelu morao je služiti još 7 godina. No sve što je Jakov činio bilo je blagoslovljeno, sve što je taknuo je cvjetalo, no odlučio je vratiti se i pomiriti se sa svojim bratom.
Nalazi se u Penuelu, pred gazom kod rijeke Jabora. S druge strane je već područje Ezava koji bi se mogao osvetiti bratu zato što mu je preoteo blagoslov. Jakov računa na krvavu bitku s Ezavom te se u tom trenutku utječe Jahvi s molitvom:
10Onda se Jakov pomoli: "O Bože oca moga Abrahama! Bože oca moga Izaka! O Jahve, koji si mi naredio: 'Vrati se u svoj rodni kraj, i ja ću ti biti dobrostiv!' 11Nisam vrijedan sve dobrote koju si tako postojano iskazivao svome sluzi. Tâ samo sam sa svojim štapom nekoć prešao ovaj Jordan, a sad sam narastao u dva tabora. 12Izbavi me od šaka moga brata, od šaka Ezavovih! Inače se bojim da bi mogao doći i umlatiti i mene, i majke, i djecu. 13Ti si rekao: 'Obilnim ću te dobrima obasipati i tvoje potomstvo umnožiti poput pijeska u moru koji se ne da prebrojiti zbog množine.'"
Ovu poniznu i jednostavnu molitvu Jakovljev Bog usliša. Uslišanje molitve i Božji odgovor opisao je Jahvist u odlomku koji slijedi. Taj odgovor ne vrijedi samo za Jakova nego za cijeli Izrael, narod Božji. Jahvist tumači ime Izrael u smislu borbe i pobjede izraelskog naroda nad poganskim narodima.
Vrhunac ovoga testa je u 29. retku: „Jer si se hrabro borio s Bogom i s ljudima i nadvladao si!“ To je zapravo srž cijelog odlomka. Jakov – Izrael borio se i nadvladao Boga i ljude!
Izraz „s čovjekom „ ili „s ljudima“ - naglašava izvanredno značenje imena Izrael prema kojemu je želio ukazati na bezbrojne pobjede Jakovljeve s ljudima koje konačno dostižu vrhunac u pobjedi Jakovljevoj nad Bogom samim. No vidimo da je Jakovljev suparnik bio „neki čovjek“. Ne dakle bog, najmanje Bog Jahve. No da bi se protumačio naziv Izra-el, u kojoj riječica „El“ označava hebrejski izraz za Bog, Jahvist u borbu upliće Boga. U izvornom hebrejskom testu stoje ovdje riječi u množini „bogovi i ljudi.“ A mi to ispravno prevodimo: „jer si se hrabro borio i s Bogom i čovjekom.“
Drugo je pitanje kako je Jakov mogao Boga nadvladati? Ne radi se o tome da bi Jakov u nekoj borbi fizički nadvladao samog Boga nego se radi o otme da je Jakov konačno izvojevao onaj blagoslov Božji za koji se toliko borio. On je taj blagoslov izborio za sebe, nije ga baštinio jer nije bio prvorođenac.
Zašto je Jakov želio saznati ime svoga protivnika? Zato da bi saznao ime božanstva za koji se dotični bori. Iza riječi: „ Za moje ime me ne smiješ pitati“ krije se misao o zabrani izgovaranje imena Božjega. Božanski suparnik odaje svoje ime time što Jakova blagoslivlja. A jedino Jahve blagoslivlja izraelske patrijarhe, tako je dakle ime suborca Jahve, Bog Izraela.
Zašto je biblijski pisac ispričao tu pripovijest? Dvije mogućnosti:
1) Možda je Jahvist htio protumačiti iznenadnu promjenu u Jakovljevu karakteru. Jakov je naime iznenada postao od lukavog, ali bojažljivog čovjeka, hrabar čovjek i pobjednik. Donedavna je samo svojim lukavstvom dobivao blagoslov a sad se za blagoslov bori.
2) No vjerojatnije je da biblijski pisac opisujući Jakovljevu borbu s Bogom i s čovjekom imao pred očima više cijeli narod Izrael nego samo patrijarha Jakova. Izrael je baštinio svoje ime od svojega praoca Jakova – Izraela, a s imenom zajedno baštinio je i blagoslov Jakovljev. Čitav se narod izraelski bori s Bogom i s ljudima kao što se nekoć borio Jakov. I čitav narod pobjeđuje Boga, odnosno bogove, i ljude kao što ih je pobijedio Jakov. Biblijski je pisac svjedok te pobjede.
U ovom odlomku biblijski pisac želi nagovoriti narod neka i dalje ostane uz takvog Boga koji uspješno vodi njihovu povijest k sretnom svršetku, k pobjedi, uz takvog Boga kojemu je prianjao Jakov. Nagovara narod neka ostane vjeran takvom Bogu koji zlo konačno okreće u dobro kao što je to učinio u Jakovljevom slučaju. A tko nadvlada Boga kao što ga je nadvladao Jakov taj više ne može imati neprijatelja među ljudima; taj je apsolutni pobjednik.
Jahvist u molitvi koju smo prethodno naveli pokazuje da je Jakov mali čovjek. Ali upravo takav on je upleten u Božje planove, u Božju povijest sa čovjekom. Tu Jakov postaje velik, jer postaje dionik Božjeg blagoslova koji je prije njega već Abrahamu obećan.
Nikako se ne može tumačiti da je Jakov pobijedio Boga, jer za Jahvistu Bog koji bi bio u vlasti čovjeka ne bi bio Bog. Jasno se ističe da je Bog jači, a Jakov slabiji jer Bog dijeli blagoslov a Jahve ga prima.
U vlastitoj aktualizaciji možemo borbu Jakova s Bogom tumačiti kao borbu s prihvaćanjem volje Božje u osobnom životu. Često ne shvaćamo koji su razlozi za sve što nam se događa. Pokušavamo svoj život držati pod kontrolom, no on nam izmiče iz ruku. Nastojimo ići putem koji smo si zacrtali i ne opažamo Kormilara koji nas usmjerava. Tek kada padnemo na koljena i zamolimo za pomoć dobivamo blagoslov u kojem vidimo da je naša borba bila odgojni proces koji je Bog samo nama namijenio i što ga prije prihvatimo prije ćemo biti blagoslovljeni pobjedom u Božjoj snazi i dobrobiti Božje volje.
Jakov se nije borio s Bogom već sam sa sobom i s prihvaćanjem volje Božje, a narod Izraelski također se ne bori s Bogom već sa bogovima koji su krivi a koji ih privlače, no vidimo da Bog može i krivim crtama ispravno pisati, samo ako mu to dopustimo.
Literatura:
A. Rebić, Borba Jakovljeva s Bogom, u: Bogoslovska smotra 47(1977),
str. 229 - 253.
