Negdje u mislima...
11.12.2007., utorak
|
Čemu taj osječaj manje vrjednosti koji te samo sputava, koji nije istinit, koji te čini agresivnim prema samome sebi, koji te čini jos manje uspješnim a tjera te da se trudiš još više a na kraju, trudiš se previše... Čemu vračanje u prošlost? Čemu ponavljanje jednoteistih priča čija je bol več odavno trebala da nestane? Čemu osječanje prošlosti kad je več odavno prošla? Čemu pokušaji kad te oni čine još više nesretnim? Kako odbaciti prošlost i kako umirit misli? Kako kad te trud još više usporava... Čemu more misli kad te nemisli čine sretnim? Aha! Ego te čini manje vrjednim, manje sretnim. Jer ako ti netko ispriča priču i ti se pitas: "gdje sam ja, tko sam ja, zašto ja nisam takav, hoću i ja". -to je egčina! Kako se rješit tog ega? Osječaj manje vrjednosti može nastat samo ako dodje netko tko je vrjedniji od tebe. Znači ne imat ego znači ne bit vrjedan sebi, vidjet vrjednost drugih stvari a ne sebe. Kako kad je sve što vidiš plod tvoje glave, tvoje mašte? Kad je sve to ustvari dio tebe?Kad si to ti...? Nemoj pokušavat bit netko drugi, budi svoj...i ti si vrjedan, i ti nešto značiš, i ti postojiš...tu si...na ovom svjetu, medju ovim ljudima, udišeš isti zrak, piješ istu vodu, gaziš istu zemlju...i ova priča vrjedi nešto. I ona sadrži trunak istine kao i sve druge pjesme i priče. Na pitanje zašto nisam zvuk kiše nemogu dati odgovor. Želja za prejebenim me košta glave i srca. Stoga ako će netko ovo čitat nemojte komentirat...  |