|
°Opis bloga°
Believe In Fairies ~Lamona Talia Deborah Sebarlis~
Tajanstvena ...They...
Elina Geneviere Arwen Jolie *Here*
credits xxxx |
2. POGLAVLjE
-"Hvala"-lijeno mi odgovori. Nastavila sam prati posuđe u glasnoj tišini. Odnos između mene i oca nikada nije bi neugodan, naprotiv, uvijek je bio nekako topao i brižan. Čak i sada kada je situacija obitelji promijenjena. On za razliku od majke nije dopustio da ga veo depresije ovije preko lica pa je i dalje ostao društven i nasmijan. I dalje je sa mnom normalno pričao, nastavio je svoj posao knjižničara, druželjubljivo je pozdravljao vile i vilenjake na ulicama, a tugu je iskazivao kada bi ostao sam samcat. Smatrao je da njegove suze i tuga ne moraju zamarati druge. Jer on je volio smijeh te svugdje gdje bi došao donosio je toplinu svog duha. Nikada si nije dopustio svojim suzama nekome spustiti raspoloženje. No danas je bio poprilično šutljiv. Zurio je u kocke šećera i sporo ispijao svoj čaj. Ni sa mnom ni s majkom nije prozborio ni riječi. Vjerojatno zbog Lisine obljetnice nestanka. Iako je nestala na Festivalu cvijeća, on danas nije bio održan. Od ove godine pa do kraja našeg svijeta odlučeno je da se slavlje premjesti u peti mjesec zbog toplijeg vremena. Vilenjacima Wifera to je više odgovaralo. I nama je. Lakše je bilo biti na slavlju ne misleći kako se baš taj dan Lisa izgubila. Mirno je ustao sa stola te pošao prema spavaćoj sobi. Slušala sam kako mu koraci mirno odjekuju prostorom i kako već hvata kvaku kada se okrenuo. -"Volim te Talia."- reče, otvori vrata i brzo nestane u sobu da sakrije suzne oči. Blago sam se nasmiješila. Samo me moj otac uvijek zvao i zove Talia. -"Znam tata. I ja tebe."- rečem tišini. Uputila sam se natrag u svoju sobu i tik pred vratima zastanem te naslonim glavu na vrata ne bih li raspoznala glasove koji su dopirali iznutra. Naravno, čulo se poznato hihotanje dvaju glasova te tiha prepirka oko mjesta za spavanje. -"Ali Elinor, ja sam rekla da ću spavati na oblačiću!" -"Da?! A tko ga je dovukao ovdje s neba?" -"Ti, ali moj je red, ti si na njemu spavala prošli put!" -"Ne bi da me briga tko je kad spavao na njemu. Ria, ja sam ga jučer fino odlomila od ostatka oblaka, a ti ako baš želiš spavat na njemu odi lijepo po svoj." -"Ali pošto bi taj bio mokar od kiše,"- upadnem im u svađicu s namjerom da je zaustavim -"Ria će spavati na oblačiću jer si ti prošli put i gotovo." Dva para različitih boja i odsjaja njihovih kosa munjevito me ošinu po zjenici pri okretaju njihovih glava u mom smjeru. Jedan par usana razvukao se u širok osmijeh pokazujući tako savršeno bijele i pravilne zube čija je vlasnica bila plavuša prirodnih sjajnih uvojaka. Njeno vitko dugo tijelo ocrtavala je svilena svijetlo plava spavačica do koljena, a njenu nježnu i ljubaznu narav širom otvorene ruke koje su me obgrlile oko vrata. -"Lamonice, Lamonice, nismo te čule kad si ušla." Nisam ni ja njih kada su ušle u moju sobu, ali dobro, navikla sam se. Kada bi Elinor i Ria dolazile kod mene, nikada ne bi ulazile na ulazna vrata, već bi nonšalantno sletjele na moj balkon i tako se našle u mojoj kući. -"Da smo znale, tiše bi raspravljale o razmještaju spavanja, zar ne Elinor?"- nastavila je Ria. -"Da, svakako,"- posprdno joj odgovori Elinor usput me poljubivši u obraz -"pa da je poslije negdje u kantunu luđački zaskočiš i staneš ju moronski izluđivati da me nagovori da ti predam oblačić!" -"Paaa, tako nekako, da! Usput Lamona, hvala." -"Nema na čemu"- nasmiješim se te se okrenem prema Elinor koja je vrlo neuvjerljivo glumila ljutnju. U roskastoj pidžamici na malene zelene zmajiće lebdjela je u zraku u pozi kao da sjedi na stolici i svojim nosom, kojeg je prkosno dignula najviše što je mogla, parala je strop moje sobe. Napučila je usne, prekrižila ruke i noge te treskala stopalo. Poletjela sam skupa s Riom do nje ne bi li je uvjerila da izgleda zaista retardirano tako, ali nije bilo potrebno. Prije nego što sam ju povukla za njenu crvenkasto smeđu kosu ona je prozborila. -"Izgledam retardirano, zar ne? Ah! Nekako to baš i nije nešto novo." Sve tri smo se nasmijale. -"Hmmm, e pa sad..."- nadovezala se Ria ležeći potrbuške naslonjena laktovima na zrak -"Ne bih baš rekla da si takva dečkima. Nisi bila ni onom zelenookom danas." Elinor joj uputi ljutit pogled. -"Molim?! Zar još jedan? Elinor, sto mi gromova, obaraš rekorde!"- viknem ne baš iznenađeno. Više sam navikla na Elinorinu privlačnost. -"Ne želim o tome sad. Mislim da naše okupljanje ne bi trebalo započinjati razgovorom o mojim prokletim dečkima." -"Ali Elinor..." -"Ali Lamona, ništa ali! Idemo raditi ono što nas sve veseli. Ok, ovo je zvučalo perverzno." Ria ju klepne po glavi. -"Hej! Pa nisam ja kriva što imam prljave misli!" -"Odrekni ih se!"- brecne se Ria na nju. Na smiješila sam se. obožavala sam svoje prijateljice.One su me uspijevale nasmijati i onda kada je to bilo najmanje moguće. -"Dakle,"- kaže Ria -" večeras smo ti donijele četiri škrinje pune iznenađenja! Elinor, uvedi ih." -"Ja sama? A da ne bi možda gospođica Lijena Guzica dignula svoje dupe i pomogla mi ih donijet!" -"Elinor, izbit ću ti zube ako mi još jednom kažeš da sam lijena!" -"Aha, je, je, a sad dolazi ovamo i pomozi." U moju sobu dospjele su četiri crvene škrinje koje su njih dvije dovukle s mog balkona. Sve su ih otvorile odjednom, a ja sam očarano zurila u prizor koji se pojavio ispred mojih očiju. Trebam li govoriti da mi je ovo toliko očajno da bi najradije izbrisala cijeli blog?!?!?!?!?! Ne trebam, sami će te skužiti!!! -.-" >@ 1. POGLAVLjE
Povukavši pokrivač još bliže svome licu obrisala sam suzu koja me škakljala na obrazu. Sad sam se osjećala sigurno. Smiješno je to; taj osjećaj da ti nitko ne može ništa dok si pokrivena i dok ti samo oči vire te pogledom vrludaju po prostoru. Neka, ako se budem uvijek ovako osjećala neće mi smetat i da cijeli život ostanem u krevetu! Uostalom, volim svoj veliki krevet s baldahinom! Ali moj naum ispriječilo je tiho tapkanje po mramoru mog balkona. Naglo sam se uspravila u sjedeći položaj i tiho osluškivala taj nježan zvuk. Kapljice kiše nježno su lelujale zrakom i širile miris cijelim gradom. Sa zadovoljstvom sam pružala nosnicama taj užitak da mirišu prirodu dok sam poglede bacala po sobi. Bila je lijepa. Bijela, velika, prostrana i uvijek osvijetljena, vjerojatno zbog toga što se nasuprot mog kreveta, ako promatram iz tog kuta gledališta, nalazio balkon, a s njegove lijeve i desne strane veliki ovalni prozori koji su na svom dnu imali ugrađenu kamenu klupu sa mekom tamnom crvenom postavom. Voljela sam ta dva prozora, pružali su mi utjehu kada sam bila tužna, mjesto kada sam čitala i jastuke koje sam grlila kada sam saznavala nove tajne svojih prijateljica. S jedne i druge strane moga kreveta nalazili su se veliki nježno ružičasti ormari koji su se protezali duž cijeloga zida. Stol za pisanje nalazio se na lijevoj strani, ispod polica za knjige uza zid koji je bio nasuprotan zidu gdje su se nalazila vrata moje sobe i stolić za šminkanje. Ustala sam iz kreveta te mirno poletjela na balkon. Pogled mi se pružao diljem Wifera, od sjevernog brijega na kojem se nalazila i moja kuća, preko gradskih uličica koje su skrivale veseli vilinski život, pa do južnog dvorca njegovog Veličanstva koji se ponosno propinjao u visine. Lagano sam se okrenula da odem natrag u sobu ali me majka dočekala iza leđa pa sam naglo ustuknula uz pratnju prigušenog krika: -"Jebem ti dvjesto zelenih zmajeva! Mama! Srce mi je skoro stalo!" -"Pripazi na jezik mlada damo! I oprosti dušo, nije mi bila namjera prepasti te, samo sam ti htjela reći da je večera gotova pa da dođeš."- rekla je, blago me pomazivši po licu. -"Eto me odmah mama, samo da obučem nešto toplije. Može?" -"U redu zlato, u redu."- odgovori majka te izađe iz sobe. Udahnula sam, još jednom pogledala van i uputila se u kuću pomoći majci. Bilo mi je užasno gledati ju onako shrvanu svaki dan zadnje dvije godine. Čovjeće! Toliko vremena! Toliko mnogo vremena je već prošlo od kada sam posljednji put vidjela te malene zelene okice. Još uvijek osjećam miris njene predivne nestašne kosice koja bi me škakljala jutrima kada bi mi se uvlačila u krevet. A tek njene ruke, malene, krhke, a opet tako snažne... Vidjelo se u njoj da je dijete. Da, sretno malo dijete. Ali uvijek se iznova pitam zašto je baš to dijete moralo, kao vjetrom odneseno nestati? Gdje je moja seka? Moja mlađa seka, moja vilica koja je svojim smijehom mamila poglede svih vila i vilenjaka u Wiferu. Nedostaje mi. Jako. U mislima mi je duboko urezan dan kada se sve promijenilo, dan kada je Lisa izgubljena... Imala je samo tri godine kada smo je moji roditelji i ja izgubili iz vida u glavnoj ulici grada kada se slavio 'Festival cvijeća'. Samo se odjednom stopila u gomili i nestala. Nakon šest mjeseci traganja pomirili smo se sa činjenicom da je naša najdraža Lisa nestala. -"Lamona!"- opat me majka zovnu, a ja žurno poletim k njoj. Evo me opet!!! Natrag nakon mnogo i puno i previše vremena, ali evo me tu. Vratila sam se i ne namjeravam otići. Iako sam zakržljala ponosna sam na sebe bez obzira koliko mi se ne sviđao ovaj povratnički post. Ali dobro, sada iznova, punom parom! Volim vas sve, mada više nema nikog (čast iznimkama), i nadam se da će jednom svijet priča ponovno dobiti staru čar i život! =* <3 |
