....Zivot se ne broji sekundama, vec trenucima koji su ti oduzeli dah....
16.10.2007., utorak
Toše Proeski 1981-2007
 „Da se bar mogu probuditi u svijetu ljubavi bez starih drugova i ovih nakaza sto su me stalno pratili“… riječi su kojima počinje jedna od boljih Tošinih pjesama… iz ovog sna nažalost nije se probudio… barem ne u ovom svijetu… ipak se nadam da su se riječi ove pjesme ostvarile i da je otišao na bolje mjesto, u bolji svijet… …Jutros oko 6 sati i 30 minuta, dva kilometra od petlje u Novoj Gradiški, u sudaru VW Touarega srebrne boje i kamiona talijanskih registarskih oznaka poginuo je makedonski pjevač Toše Proeski… vijest je koja se proširila od ranog jutra širom Hrvatske, a vjerujem i ostalim susjednim zemljama… Jutros smo cimy i ja krenule na fax, i kako smo čuli da se na predavanjima ponavljalo gradivo od jučer otišle na kavu s frendicom, čim smo sjele zbunjeno nam je rekla kako je poginuo Toše… moja reakcija na to „daj ne zajebavaj“, i nisam povjerovala… pogledam na mobitel vidim propušten poziv od mame i sekice… tada mi je bilo jasno… nazvala sam ih i prvo pitanje je bilo jesi čula za Tošea, moja reakcija, „to je istina?!“ Još ni sad mi ne ulazi u glavu da ga više nema, da ga više nećemo gledati na tv-u kako pjeva svoje pjesme, najveće hitove na našoj estradi unazad 2 godine… skoro svaka njegova pjesma bila je br 1 na top listama…jednostavno ne mogu vjerovat… Kad sam bila tužna i u bedu slušala sam njega… njegove pjesme imaju nešto posebno, a njegov glas je savršen… I ne znam zašto Bog uzima najbolje ljude, to mi se čini tako nepravedno… toliko je malo dobrih ljudi u današnjem svijetu… i onda takvi najčešće odu, prebrzo, na najgluplji mogući način… Ne znam, još uvijek sam u šoku, i još mi to nije sjelo… Moje saučešće njegovim bližnjima, i svima koji su ga voljeli!  Igra bez granica Da se bar mogu probuditi u svijetu ljubavi bez starih drugova i ovih nakaza sto su me stalno pratili da te bar mogu poljubiti bez losih sjecanja na hladna proljeca bez slike stradanja sto se bas na nas zalijepe Jer moj je zivot igra bez granica umorna prica, trganje stranica na kojim nista ne pise Jer moj je zivot vjecito padanje kad zbrojim poraze nista ne ostane samo jos vucem navike i sve na tome ostane Da te bar mogu probuditi, kavu ti skuhati, u krevet donjeti pa te poljubiti, al' toga nema i ne postoji da se bar mogu zaljubiti u malu seljanku na nekom proplanku gore u svemiru tako da dolje ne vidim |
13.10.2007., subota
dvje, tri o prijateljstvu
     Za mene je to jedna od najbitnijih stvari u životu… i tu ne govorim o onim prolaznim i površnim poznanstvima nego o pravom iskrenom prijateljstvu… eh, na žalost toga u današnjem svijetu kad svatko pazi samo na svoje dupence ima jako malo… nekoliko puta sam se čak i razočarala u nekim osobama koje sam smatrala vrlo bliskim…i mogu reć da to baš i nije ugodan osjećaj… teško je procijeniti kome vjerovati i kome se otvoriti, pokazati svoje slabosti i biti siguran da ih ta osoba jednog dana neće upotrijebiti protiv nas.. ponekad to može biti osoba za koju nikad ne bi ni pomislili da bi to učinila… sva sreća takvo nešto nisam iskusila na svojoj koži, ali sam bila prisutna kad se nešto slično dogodilo… i onda se zapitam kome uopće možemo vjerovati… onako 100%... kada te tako bliske osobe mogu razočarati… iz nekih banalnih razloga… iz vlastite sigurnosti ili pak nesigurnosti… Nama je prirođena potreba za društvom, i uvaženosti u društvu, želimo biti prihvaćeni, pa ponekad mijenjamo sebe, a ponekad jednostavno glumimo ono što nismo samo kako bi ostavili što bolji dojam… kako bi se svidjeli drugima… ali čemu sve to, ako pri tom iznevjerimo sebe i svoje ja… čemu taj strah da nas ljudi neće prihvatiti onakve kakvi smo uistinu pa glumimo ono što nismo… Ali u biti sve su te situacije presudne u izgradnji naše osobnosti… takvim ponašanjem možemo uvidjeti koje su osobine dobre, a koje ne, koje ćemo ostaviti, a koje promijeniti… Smatram da se pravo prijateljstvo mora graditi polako, i da se mora ulagati jako puno, prijatelj ne znači bit samo na riječima, već je to nešto što se pokazuje kroz djela… ali opet osobe se razlikuju, i nekima prijateljstvo ne znači tako puno, nekima to nije na listi njihovih prioriteta… takve osobe ne ulažu u prijateljstvo, a žele imati prijatelja… što je jako teško ostvarivo… i ide mi na živce koliko se treba truditi oko takvih osoba, a onda dođe trenutak kad ta osoba na neke situacije reagira suprotno našim očekivanjima, i jednostavno ostanemo zatečeni, razočarani…. Za sebe neću reći da imam puno prijatelja… imam puno poznanika, i nekoliko bliskih prijatelja, i smatram da je tako najbolje…      Ali za samo jednu osobu bi dala sve, i samo njoj vjerujem 100% i sigurna sam da nikad ne bi učinila nešto da me svjesno povrijedi… smatram da je prijateljstvo koje mi imamo neprocjenjivo, čak i rijetko… ona je osoba s kojom mogu bit 24 sata na dan, 7 dana u tjednu, 30 dana u mjesecu, i nikad mi ne bi dosadila… uvijek imamo nešto za reći, a i kad šutimo razumijemo se… jedna drugoj završavamo rečenice, govorimo iste riječi u istom trenutku, praktički si čitamo misli… dogovorimo se u roku odmah, nema premišljanja… u ovih pet godina koliko se znamo ni jednom se nismo ozbiljnije posvađale, a rijetko se i zakačimo… ako nešto nije kako treba kažemo, i riješimo to… svađe kod nas ne postoje… bile doma ili u rijeci po cijele dane visimo zajedno… praktički ne prođe dan da se ne vidimo ili makar ne čujemo… znam da je to osoba kojoj mogu sve reći, koja me poznaje bolje od vlastite mame… i zahvalna sam što imam takvu osobu pored sebe… za koju mogu sa sigurnošću reći, da to je moja najbolja prijateljica, koju obožavam… i nadam se da će tako i ostati, i da ćemo se dovoljno jako truditi da nam se putovi života ne raziđu… "VJERUJEM DA SU PRIJATELJI POPUT ANĐELA, UVIJEK TE PODIGNU KADA TVOJA KRILA ZABORAVE LETJETI!!" |
