....Zivot se ne broji sekundama, vec trenucima koji su ti oduzeli dah....
24.05.2007., četvrtak
the end
 evo pišem 95. i najvjerojatnije poslijednji post na blogu.... blog pišem evo ima nešto više od godinu dana.... u tih godinu dana mnogo se toga izdogađalo u mome životu, bilo je tu mnogo raskrižja i mnogo puteva kojima sam morala krenuti, novi život, nove navike i u cijelom tom novom iskustvu blog i vi dragi blogeri puno ste mi pomogli svojim savijetima i komentarima.... postala sam (nadam se) zrelija osoba... sa drugačijim pogledom na svijet, kolko tolko sam odrasla... ovaj blog mi puno znači i zato ga neću brisati, nek stoji kao jedna upomena na godinu dana iz moga života... iako sam si sve postove i neke komentare isprintala i uvezala... mnogo je suza poteklo uz neke postove, mnogo različitih osjećaja se u meni promijenilo, ali jedan, onaj zbog kojeg sam ovaj blog i započela pisati još je tu, još uvijek ga volim... danas sam slušala onu pjesmu od Zečića „zora“ gdje veli „ZAR SE STVARNO VOLI JEDNOM U ŽIVOTU“ i mislim si u glavi ma da, moš mislit, nemoguće, i onda se sjetim njega, kojeg volim - još uvijek, on je prvi kojeg sam onako poprave zavoljela, i još ga nisam preboljela, tu zastanem i zapitam se, pa neću ga valjda vječno voljeti.... ne znam, nadam se da ću ipak uspjet preći preko svega toga.... dečka ću vjerojatno ostavit... ne znam još kako, ni kad, ni šta ću mu reć, ali ova veza nije ono što trebam... nismo mi jedno za drugo... i ne mogu bit s nekim prema kome ne osjećam ništa... žao mi je jer je dečko dobar, a ja sam se trudila, možda ne dovoljno, ali nisam uspjela promijenit svoje osjećaje... ne mogu... prebrzo sam ušla u nešto novo, a još nisam rasčistila s prošlosti... to novo opet nije bilo dovoljno jako da mi izbije njega iz glave... možda naiđe nešto drugo, možda ne, ne znam, ali mislim da bi bilo najbolje da prekinem ovo... to mi je osvanulo tek nedavno, kad sam pala u jednu u nizu ljubavih depresija.... gledala sam jedne svatove na dvd-u i koliko je ljubavi i sreće isijavalo iz tog para meni je došlo da se rasplačem, to je nešto prekrasno... tu sam shvatila da je ljubav ono što najviše trebamo, voljeti i osjećati se voljenim, davati, a ne tražiti ništa za uzvrat... to je ono što ja želim i trebam... biti zaljubljena, voljeti.... i biti voljena... nadam se da će mi se uskoro ta želja ostvariti jer je to jedino što mi sad treba....  i dok tako čeznem za ljubavi, onom pravom, iskrenom, zaključila sam da ću prestat s blogom, žao mi je ovo ostaviti zbog svih divnih ljudi koje sam na ovaj način upoznala i koji su mi jako prirasli srcu, ali jednostavno sam odlučila da je došlo vrijeme da okončam s blogom... tako da ako se tko želi javit i ostat u kontaktu slobodno neka mi pošalje mail na astrid7887@gmail.com bilo mi je drago vidjeti vaše komentare na blogu, djelili smo sreću i tugu... hvala vam na svemu, na vašim savijetima, ja ću nastojat i dalje vas čitat i ostavit koji komentar.... da me ne zaboravite ;) svima vam želim da vas prati sreća, da budete dobri, lijepi, zdravi i pametni.... puno pusa vam šaljem i veliki pozdrav od vaše Lonely Girl (oni koji dulje čitaju znat će čemu taj nick) p.s.- na početku sam napisla kako je ovo najvjerojatnije poslijednji post, tako da se možda nekad zaleti neki post, no sumnjam, mislim da je to to što se tiče mog blogerskog života :) Rastanak Ovo nam je zadnje veče oboje to znamo da je sve u redu s'nama pravimo se samo U kafani nigde nikog muzika još svira ko će prvi reći ono što nam neda mira Rastanak, hteli smo da bude lak al sad oboje tužni smo ko nikad pre Da se pređe preko svega kasno je, to znamo ništa nije kao nekad pravimo se samo Okrećemo prazne čaše muzika još svira ko će prvi reći ono što nam neda mira |
14.05.2007., ponedjeljak
stižu me sjećanja.....
 Potekla je jedna suza niz moje lice.... samo jedna... i ne znam ni sama zašto... nije to suza tuge ali ni radosnica.... to je suza sjećanja.... Naime iz dosade sam počela gledat slike, i uđem ja u folder svojih slika i malo gledam, tu su slike što sam se znala naslikavat prije grada, glupirat, radit razne face i tak... čisto ono iz dosade.... Uglavnom da gledam ja sebe na slikama, osobu koja sam bila prije dvije godine.... i pogledam na datum 26.11... smijala se na slikama, a nisam ni znala da će mi ta večer u gradu promijenit puno toga u životu, da će mi ta večer prouzročit još puno sreće i tuge i da mi je to tada bila jedna od najsretnijih večeri u životu.... a sada... ponekad poželim da se nikad nije ni dogodila.... eh, da... tu večer sam upoznala NJEGA.... svoju veliku još uvijek neprežaljenu ljubav... Danas, nakon svega što je bilo tj nije bilo između nas osjećam se nekako zrelijom, kao da sam nadišla iznad te situacije, kao da vladam sa svojim osjećajima u vezi NJEGA... i možda se varam ili zanosim ili ne znam ni ja što, ali mislim da između nas postoji nešto više od prijateljstva, da i on prema meni nešto osjeća, ne mora to bit ljubav, ali nešto je.... nešto više.... ovo nije još jedan post nade da će nešto bit između nas, ne... ovo je samo ono što trenutno osjećam, što ja mislim... jer ne nadam se više ničemu, sada mi je on samo jedna jako posebna i draga osoba koja će vjerojatno uvijek imat počasno mjesto u mom srcu... Stižu me godine kada čovjek zastane i kad prošlost pogleda nekim drugim očima Po čemu sam to zaključila?! Po našem dopisivanju zadnjih par puta... u prošlu sub smo de dopisivali, tj on je meni poslao poruku, da bi u drugom dopisivanju, tjedan dana nakon shvatila da se ne sjeća, jer je bio pijan, a kome se šalju poruke u pijanom stanju?! Danas sam opet dobivala poruke iz istog stanja, pa ne garantiram da će se sutra sjećat, ali makar je to samo općenito dopisivanje dovoljno mi je što znam da misli na mene... Još uvijek ne znam što se mota njemu po glavi vezano za mene, niti mislim da ću to ikada saznati.... iako bi voljela, ali nema veze... još uvijek ne znam zašto nismo uspjeli nas dvoje, zašto se nije nešto razvilo.... još uvijek ne znam ni zašto sam ga zavoljela... na temelju čega... ali bilo je tako kako je, i vjerojatno ćemo ostat na istoj mrtvoj točki na kojoj smo bili i sve ovo vrijeme, na povremena dopisivanja, i rijetka viđanja u gradu, ali nema veze, jer sada, nakon svega to mi je dovoljno.... Čudno je to kako sam si zapravo još nakon svega onoga što je bilo u 1. mjesecu obećala da nikad više suza niz moje lice neće krenuti zbog njega, i danas mi je kriomice jedna kliznula iako sam si sama ponovila da neću plakat zbog njega... ali to nije bio plač... samo jedna jedina suza.... koja me podsjetila na sve sretne trenutke koje sam osjetila u njegovoj blizini, a loše ću ostavit iza sebe i krenut dalje.... Eto tako se trenutno osjećam, jednostavno sam osjetila potrebu da napišem sve ovo... Kod mene je inače sve ok, jučer sam bila u gradu bilo je koma, uzimam predah od izlazaka do daljnjega... žalosno je to kako se za dobru zabavu i provod zapravo treba prvo dobro napit... što se tiče faksa, super, krenulo je... saznala sam i jednu novost, a to je da gospodin zvani „treći“ ima curu.... ah ništa zato... život ide dalje... sva sreća da sam saznala na vrijeme... Toliko od mene, pusa svima Ima nešto od srca do srca  Oči tvoje boje nade zaspati mi ne daju zadnji komad mira krade ta suza na jastuku ima riječi koje bole skloni ih sa usana kada stvari krenu dole samoća krug zatvara ima nešto od srca do srca neka tanka nit koja čini naše snove a neda se dirati ti si moja rijetka ptica kako da te ostavim bez tvog tijela, bez tvog lica kao da ne postojim ima stvari koje trebaju a nikad se ne dese neke druge opet ne daju lako da se dokuče |
