....Zivot se ne broji sekundama, vec trenucima koji su ti oduzeli dah....
21.04.2006., petak
SREĆA SE NASTAVLJA
 napokon su se zvijezde posložile da i ja budem happy neko vrijeme... ironično je to kako mi se ubiti moja najveća želja(da budem s NJIM) ne ostvaruje, a ja sam i dalje happy, bez obzira na sve... e pa to je dostignuće... nekako sam se već i pomirila sa činjenicom da nećemo bit skupa, jedino šta je moja ljubav prema njemu još uvijek ogromna, iako on to nezaslužuje(tako kažu), ali ja mislim da zaslužuje svaku pojedinu misao koju protratim na njega, a on je čest gost u mojim mislima... ali svanut će i taj dan, kad ću se probudit i moći sa sigurnošću reć: DA, PREBOLILA SAM GA, mislim da ću još dosta propatit do tog dana, ali nekako sam uvjerena da će on doć, onda kad budem spremna pustit sve k vragu, okrenut novu stranicu i započet svoj život bez njega u njemu, dobro možda bude prisutan, ali ne ovako često, ne na ovaj način... ali još nisam spremna preboljet ga, još uvijek mi je nezamisliv dan bez maštanja o njemu...a danas, još jedan u nizu sretnih dana, joj ja ovih dana samo cvijetam s onim tupim osmijehom na licu... nije meni lako... danas sam ga vidjela na istom onom mjestu gdje sam ga prvi put vidjela, gdje sam se zaljubila u njega, prvi put nakon mnogo vremena smo se opet vidjeli na tom mjestu, ali sad je drugačija situacija... tada sam mislila kako mi je on nedostupan, i da mi je netko tada rekao što ću proživjet u ovih godinu dana(pogotovo zadnjih 5 mjeseci) rekla bi mu da je zreo za ludnicu, da nema šanse da se išta od toga dogodi... a sad... sad sam opet na istom, poznamo se i znam da ga nikad neću imati, da on nikad neće biti moj, i ta spoznaja me deprimira, ali ne dopuštam mu da mi opet naruši raspoloženje... shvatila sam da moram biti jaka i oduprijet se svemu tome, ne smijem dati da me slomi ljubav prema NJEMU, već sam dovoljno patila za njim, dovoljno je suza otišlo zbog njega... i tako ja tamo, i ugledam njega kako ulazi, ostala sam zatečena i samo tupo gledala u njega... i mahne on meni, mahnem ja njemu... nakon nekog vremena je došao do mene i pričali smo... i tako sam ja sad sva u oblacima...  jedino što me vraća u normalu, u ovaj svijet je maturalni rad i škola... joj, još samo 2 dana, od toga mi subota ode na pripreme za svatove u koje idem, i nemam pojma kad ću doć kući, a kao posljedica toga nedjelja će bit prespavana, znači ostaje mi večeras za pisanje, a još nisam ni počela, koma... a baš mi se nekako neda... kad se sjetim šta sam sve trebala napravit preko praznika, a od toga nisam napravila ništa... sve nekako stignem... joj ubit će me škola ove godine... sad se idem malo uhvatit pisanja maturalnog jer mi je krajnje vrijeme... pozdrav!! |
