Jesam, sretna sam, ispunjena, puna života! Počelo je sve ponovno dolaziti na svoje mjesto. Napokon!

Gotovo sam zaboravila što je to "uspjeh"...

Samo sam čekala trenutak da se i ja napokon imam čime pohvaliti! I, eto, dočekala sam ga!

Svi su bili, roditelji, prijatelji, onaj kojim sam te zamijenila...

Bila sam tako sretna i nasmiješena, iskreno, zaboravila sam sebe takvu!

Pili smo vino do dugo u noć, smijali smo se, plesali i pjevali!

Prekrasan osjećaj!

A, onda sam u jednom trenutku pomislila na tebe. Rekoh u sebi:"Gdje si sada da slaviš sa mnom, da me zagrliš i kažeš mi kako si ponosan na mene, gdje si da podijelim sreću sa tobom?"

Porazi su postali nepodnošljivi, a pobjede izgubile sjaj, da mi je ne znam kako bajno i krasno, đaba kad to ne mogu podijelit s tobom. Kad nisi ponosan na mene, kad me ne hrabriš i bodriš, kad niti ne znaš što se sa mnom događa ni gdje sam, kad me ne čekaš do dugo u noć, kad mi ne stigne tvoja poruka, i nema propuštenih poziva, kad se nemam s kime smijati niti kome pričati...čak se više nemam ni kome vratiti...

Đaba i ljudi, i pjesme i vina... đaba i konja vranih, đaba i sata i salaša, đaba njiva i vinograda...đaba sve...

KAD JA NISAM S ONIM KOJEG VOLIM...