Prođe tako i dan, pa eto, ne sjetim se osim kad čujem neku pjesmu na radiju koja me podsjeti na tebe. Zabavim se koje čime pa više ni ne budem budna svaku noć da sanjarim o tebi. Ne uzimam više mobitel pa da ti tipkam kojekakve poruke koje uvijek završe samo u spremniku ili ih pošaljem nekom drugom da samu sebe zavaram! I tako, stade sve, samo život prođe.

Ne, nisam odustala od tebe, još ti uvijek pišem, samo te puštam da živiš. Ljubav bi trebala biti nesebična, uvijek sam samo mislila na ono što JA trebam, sada mislim na tebe...

Zato te puštam, nije istina da se ne borim, još kako se borim, najviše sama sa sobom!

Teško je ići protiv sebe, teško je okrenuti glavu na drugu stranu i živjeti dalje, ponovno krenuti iz početka, ali kažu da je svaki kraj novi početak...

Da ne duljim, vidiš da ti i dalje pišem. Još se molim za tebe i osjećam te kraj sebe. Još vjerujem u onu pravu ljubav koja sve pobjeđuje, još vjerujem da ti i ja volimo iskreno jedno drugo.

Vrijeme će pokazati i bit će onako kako mora biti...

A meni ostaje to što se volimo... što se još volimo...