"I ljubim dobre, ljubim lake,
neke prave, a neke ne
i sve su vile, sve su kraljice,
i sve su nevažne naspram nje..."


Izmjene se tako godišnja doba, ljeti živiš, jeseni kisneš, zimu prespavaš i sanjariš o toplijim i ljepšim danima, pa u proljeće malo živneš, al eto, svejedno prođoše godišnja doba, a da ni ne primjetiš kako vrijeme brzo prolazi!

Navikneš se eto s vremena na vrijeme da njega više nema, pa se zabaviš nekim drugim očima, tražiš neku drugu ruku i nekom drugom se stisneš u zagrljaj...

Naiđeš na one dobre, al i na one lake. One koji bi te možda i voljeli odbaciš jer shvatiš da to nije ljubav onog kojeg voliš, pa ne želiš da se zavaravaš. Pa kreneš tražiti ljubav u onima lakima, pa shvatiš da tamo uopče nema ljubavi.

Nakon toga obeshrabrena ponovno volim njega, jedinoga koji je zaslužio da ga volim, pa mu se vračam iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu! Ali mi više nismo isti, i svaki taj pokušaj vračanja je fijasko, ali eto, budeš sretan i sa mrvicom ljubavi, budeš sretan slučajnim susretom u gradu i to se još praviš da ga ne vidiš...

I onda opet ljubim neke dobre, neke loše, neke lake i ne znam kakve sve ne, ali ne trebaju mi oni da shvatim ono što odavno znam, a što je Đole rekao ovom pjesmom, zaista, sve su vile, i sve su kraljice, al sve su nevažne... naspram nje... <3