Nedjeljkom 1 do 2
srijeda, 07.03.2007.
U tunelu, usred mraka…
Nije mi, uuuuu, jasno, odakle objede na moj račun, kad je u pitanju ovaaaa, tehnološka cesta? Raspisao se, ooooo, natječaj za posao, kojeg je trebala ammmmm, dobiti tvrtka koja je spe-ci-ja-li-zi-ra-na za proboj tunela. I dobila ga je. Sad se ljudi ljute, jer, eeeeeee, uuuu, aaaaa, iiiii, nije tunel prokopan, već je načinjen, aaaaammmm, prokop, a navodno je bilo eummmiiii, dosta boljih ponuda od tvrtki, koje su spe-ci-ja-li-zi-ra-ne za prokope. Pa što onda? Prokop je natkriven i eto vam, oveeee, tunela, kad ga hoćete! Zar nije, aaaaa, svejedno kako je tunel sagrađen? I na jednom i, aaaaeeee, na drugom kraju je rupa; auti će voditi s jedne do, oveee, druge strane. Gore je, ovaaaaj, svod, a dolje testa. Sa strane su, uuuu, zidovi. Bitno je ono, kako, iiiiii, izgleda kad je sve, aaaaa, gotovo!
Mene je, auuummmm, inače strah tunela. Baš mi je haaaaaa, prekinulo misao jedno, daleko ooommmm, sjećanje…
Ovaaaj, eeee, sjećam se, kad sam prije nekih, mmmm, 40 godina bila omladinka. Američani su ovaaaaj, sletjeli na mmmjesec, imali su i vudstok, onda je Mileta otvorijo vudstok, eeee, tamo od poljoprivredne, hammm, prema domu zdravlja. Onda je Tito došao u Šibenik. Onda se pjevalo i, heeee, plesalo. Bilo je tu kola naših i onih danas, hemm uuuu, inozemnih. Bilo je i ovaaaaj, pjesama, uglavnom partizanskih. Također se sjećam kako sam haauuu, oduvijek maštala, eeeee, u ime oveeee, dobro-došlice, predati Titu-kitu cvijeća i izljubiti se u njegove, aaaaaa, crvene obraze. Skoro mi se tad, aaaaaa, ispunila želja, kao najboljoj gimnazijalki i uuuuuj, vrsnoj omladinki, ali su me, uuuurhhh, u zadnji tren diskla… diskra…. dis-kva-li-fi-ci-ra-li, jer od treme nisam znala drugu strofu one, eeeeee, pjesme, "U tunelu, usred mraka…". Rekli su mi da, eeee, iiiii, ne znam artin… aftir… artni… arti-ku-li-sa-no recitovati (tada se to, hemmm, tako govorilo), iako do dana današnjeg, eeee, uuu, iiii, oooo, nisam sigurna da znam što su time, eeee, htjeli reći. Aaaaaa, tako je tu čast tada dobila ona Emida Vebi, omladinka s Kosova, čiji je otac Abazi, ooooo, postao udarnik u rudniku Trepča koju godinu prije, pa je, aaaaauuummmm, kao nagradu dobio stan i lagodan život u Šibeniku, te hemmm, otvorio obiteljsku pekaru.
Tada se u meni, auuuu, rodila želja da, iiiiii, pomažem ljudima i postanem, hmmmm, socijalni radnik i otada me strah tunela.
Teta Neda, Ured Tete Nede
