Naplatne kućice Lučko. Spuštam prozor. Plaćam cestarinu. Udahnem... Već se osjeti smrad zagrebačkog asfalta. U sekundi se u glavi prešaltam sa «Što, šta, ća, ča?» na «Kužiš, ono ne, kaj fakat?» Stvarno sam doma. Užas! Mjesec dana godišnjeg odjednom se učinilo kao pet minuta. No, kad se sve zbroji, oduzme, pomnoži, podijeli, kvadrira, derivira i pokrati, dobro sam ih iskoristila.
Nemam namjeru pisati o ljepotama Jadrana i unutrašnjosti, o susretu s Čovječjom ribicom, o gužvama u trajektnoj luci, ili o graničnim prijelazima na kojima bi pse tragače mogli komotno dati udruzi za vodiče slijepih.
Ne želim ni o svemu finom što sam pojela. A jela sam mnogo. Od zdravo seljačke pogače ispod saća do jastoga. Što je veća delicija u pitanju to sam prije gladna. Živili meso i krumpiri! I to oni iz kojih se cijedi ulje kad pritisneš vilicom.
Najbolji provodi bili su ondje gdje sam se najmanje nadala. Na najmanjim šankovima u državi. Pazim što pijem. Barem prvih par čaša. Kasnije više nije bitno je li piva hladna, je li vodka zapravo špirit, ima li soli, limuna, cimeta, naranče i drugih čuda uz tekilu... Ma mogla bih i po Ralonu, Brutu ili Pino Silvestreu. Dogodilo se i jedno ludo pijanstvo. Nije se dogodilo od srednje škole. Znam samo da noge nisu bile moje. Neke rupe u pamćenju nikad se neće popuniti.
Bio je to godišnji i za moje oči. Nakon uvijek istih zagrebačkih faca, neke nova lica bila su pravo osvježenje. I osvještenje. Koliko pedera samo ima...? Na nekim dekolteima žene bi im pozavidjele. Ja jesam. No, manimo se ćoravog posla. Vratimo se hetero populaciji. Naučila sam nešto novo. Pravilo vrijedi samo za godišnji. Kad snimim potencijalnog što već, ne upuštam se u priču. Jer zapravo ne želim znati koliko je glup. Tako sam uočila jedinku neloše vanjštine. I mislim si, pa hajde, nije loše za šetnju po plaži. Ali eto, njemu se malo priča. Sve je bilo dobro dok nije izvalio da mu je najdraži film Titanic!!! Da, dobro ste čuli. E, pa, potonuo je s njim.
Uspjela sam se i zaljubiti. Onako, na prvi pogled. Kod mene ni inače ne pali drugi ili treći. Jednom davno dala sam šansu za drugi pogled. Tip je ispao žešći psihopat. Proganjao me mjesecima. Osim toga, po nekom već ustaljenom uzorku, redovito popušim. Pa onda bolje da me sjebe profesionalac koji još k tome dobro izgleda. Uglavnom, obično snimim dobrog frajera i nešto me ošine. Kad stojim štrecne me u koljenima, kad sjedim stegne me u grlu. I tako ja znam da je to TO. (TO = zbogom, pameti, još jedan zajeb na vidiku) Pa ovaj put me dobro opalilo.
Avanture i poduhvati u idućem postu. Prekasno (ili prerano) je za nastavak.
|
