četvrtak, 07.05.2009.
Crna Legija
Crna legija je bila elitna jedinica Ustaške vojnice nastala za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zapovjednik Crne legije je bio Jure Francetić a zamjenik mu je bio Rafael Boban. Sumnja se da su njeni pripadnici počinili velik broj ratnih zločina na području NDH.Povijest
Kao službeni datum osnivanja se uzima 3. rujna 1941. iako je to u suprotnosti s nekim navodima. Službeni naziv te postrojbe je prilično nejasan pošto je u emigraciji izdano više različitih povijesnih knjiga koje se drastično razlikuju. Neke su tvrdile da je naziv bio 1. ustaški zdrug odnosno Bojna grupa Jure Francetića. Prema knjizi Damira Juga Oružane snage NDH naziv je bio 1. ustaška pukovnija, ali taj naziv je nosila pukovnija pod zapovjedništvom Tomislava Rolfa u Kostajnici na Uni (danas Hrvatska i Bosanska Kostajnica). Prema knjizi "Bitka za Kupres 1942." Davora Marijana naziv je bio Sarajevska ustaška pukovnija.
Njezin sastav je još veća zagonetka. Prema najraširenijoj verziji činile su je u početku dvije sarajevske ustaške bojne od oko 800 ljudi, pod zapovjedništvom Bećira Lokmića. Nakon njegove pogibije zapovjedništvo je preuzeo povjerenik Glavnog ustaškog stana za Bosnu, sa činom satnika Ustaške vojnice, Jure Francetić, koji zajedno s Antom Vokićem obavlja popunjavanje i organiziranje ustaških postrojbi za borbe protiv ustanaka u istočnoj Bosni. Problem ove verzije je u tome da je Lokmić poginuo u srpnju 1942. godine kao časnik u 2. satniji I. ustaške bojne. Ponovno prema knjizi Davora Marijana osnivači su bili satnik Jure Francetić i poručnik Rafael Boban od I. ustaške stajaće djelatne bojne i Pripremne bojne grada Sarajeva. U jugoslavenskoj literaturi navodi se kao elitna postrojba jačine pet bojni.
Nastanak
Crna legija u Tomislavgrad 28. srpnja 1942. nakon što su na prepad izbacili 1. proletersku brigadu. Autor: Ivan Softa
Nakon stvaranja NDH u istočnoj Bosni buknuo je partizansko-četnički ustanak protiv vlasti NDH. Naročito su se četničke jedinice isticale u zločinima nad muslimanskim (Bošnjačkim) stanovništvom. Četnici su planirali istrijebiti muslimane kako bi taj etnički očišćen teritorij kasnije bio pripojen zamišljenoj "Velikoj Srbiji". Nakon četničkih pokolja i terora u Foči i okolnim muslimanskim selima, mnogo izbjeglica iz tih krajeva, pristiglih u Sarajevo i željnih osvete, Francetić uključuje u svoju postrojbu te ustrojavajući i III. bojnu zajedno s Rafaelom Bobanom osniva Crnu legiju kao pukovnijsku ustašku formaciju. Taj nadimak postrojba dobiva po crnoj odori, jer sukna druge boje, odnosno svijetlozelene koja je bila propisana za odore Ustaške vojnice, tada u skladištima nije bilo.
Crna legija je bila dobro opremljena, naoružana i pokretna, a izobrazbeni centar joj je bio na Koševu u Sarajevu. U početku je brojila 800 do 1200 ljudi da bi kasnije dosegla brojku od 1500 ljudi od kojih su ustrojene tri bojne. Početkom 1942. bila je opskrbljena kamionima, motociklima, sa nekoliko talijanskih tenkova i baterijom brdskog topništva.
Akcije u Bosni i Hercegovini
Pripadnici Crne legije iz Tomislavgrada
O uspješnim borbama koje je ta elitna ustaška postrojba vodila po raznim krajevima Bosne, a u početku i Hercegovine (poslije su nakon reokupacije demilitarizirane zone Talijani zabranili ustrojavanje i djelovanje ustaških postrojbi na tom području), svjedoče mnoga vojnička odličja dodjeljena njenim pripadnicima. Vojnički red "Željeznog trolista s hrastovim grančicama" bio je dodjeljen pričuvnom ustaškom natporučniku (kasnije pukovniku) Franji Sudaru "za hrabro vođenje I. bojne Crne legije u istočnoj Bosni od svibnja 1941., te u ostalim borbama kao zapovjedniku posade Nevesinja i kod Han Pieska".
Francetić daje zapovijedi Crnoj legiji u Tomislavgradu ispred samostana
U prvim mjesecima 1942. Crna legija je uništila nekoliko tisuća četnika koji su palili i pljačkali istočnom Bosnom. Vodila je i mnogo uspješnih borbi s partizanskim jedinicama 1942. u zapadnoj Bosni kada je jedna bojna Crne legije pod zapovjedništvom Rafaela Bobana obranila Kupres od nekoliko partizanskih brigada. Kako je Crna legija pobjeđivala, tako su i Jure Francetić i Rafael Boban dobivali veće činove u Ustaškoj vojnici.
Kronologija akcija:
02./10. prosinca 1941.
Pokušaj čišćenja planine Ozren od partizanskih i četničkih jedinica. U selu zvanom "Mala Jugoslavija" nedaleko Usorebilo je sjedište četničke komande pod zapovjedništvom samozvanog generala Čerkeza. U akciji su osim Crne legije sudjelovale i 8. (domobranska) djelatna pukovnija kao i četiri ustaške bojne. Iako je akcija bila neuspješna, od jedinica NDH, u borbi se najviše istakla Crna legija. Ustanici su pretrpjeli velike gubitke a i sam Čerkez je poginuo.
13./28. siječnja 1942.
U operaciji su osim Crne legije sudjelovale njemačka 342. i 718. pješačka divizija, talijanska divizija "Ravenna" kao i 4. i 5. domobranska divizija. Crna legija je poslana da zatvori prostor između Visokog i Vareša kako bi se spriječilo partizane u probijanju na zapad u srednju Bosnu. Sudjelovala je samo u ograničenim akcijama. Iako se operacija ne može nazvati uspješnom partizani su natjerani na planinski teren.
28./30. siječnja 1942.
Nastavak prošle operacije nazvan je "Operacija Ozren". U operaciji su sudjelovale iste jedinice kao i u prošloj. Crna legija je iskorištena kao udarna jedinica djelujući u okolici Maglaja. Operacija Ozren je bila uspješna, partizani su istjerani iz njihovih utočišta i pretrpjeli su brojne gubitke.
Veljača-travanj 1942.
Crna legija je djelovala samostalno protiv zaostalih četničkih grupa na Ozrenu i nije se angažirala u planiranim velikim operacijama do 15. ožujka kada je očistila Romaniju od četnika i zauzela položaj kod Han Pijeska kako bi učvrstila istočno krilo njemačke 718. divizije. Ova operacija, od Nijemaca zvana Trio, započeta je od talijanskih divizija Taureneese, Pusteria i Sassari koje su htjele očistiti Crnu Goru, Sanđak i istočnu Bosnu od ustanika i primiriti taj prostor. U operaciji su sudjelovale 3. i 4. (domobranska) granična bojna kao i 8., 13. i 15. (domobranska) pješačka pukovnija. U dijelu Operacije Trio koji se odvijao na teritoriju NDH Crna legija je igrala dominantnu ulogu i najodgovornija je za uništavanje i razbijanje 4500 četnika koji su djelovali na prostoru istočne Bosne. Nakon Han Pijeska, (dok su Talijani zbijali svoje divizije i ne čekajući odobrenja njemačkog zapovjednika), Crna legija zauzima Vlasenicu a u Žepču zatječe gotovo sve stanovništvo pobijeno od četnika. U daljnjim borbama Crna legija osvaja Miliće, Kasabu, Drinjaču, Bratunac i Srebrenicu te 9. travnja izbija na Drinu. Slijedeći dan, na samu godišnjicu proglašenja NDH, Francetić šalje Paveliću čuturicu s vodom iz Drine. Nakon osiguravanja granice prema Srbiji i završetka operacije Trio I, 24.04. Crna legija je poslana u uništavanje manjih izoliranih džepova otpora sjeverno od Foče. U operaciji Trio od Nijemaca je zarobljen i zapovjednik svih četničkih jedinica istočne Bosne bojnik Jezdimir Dangić. Francetićev dio operacije je u ustaškom tisku bio poznat kao "Pohod na Drinu" a čitava operacija je u partizanskoj literaturi poznata kao Treća neprijateljska ofenziva. Rezultat operacije je bio drastično smanjenje broja crnogorskih i istočnobosanskih četnika i partizana te uspostava kontrole NDH nad njenom istočnom granicom ali i masovan bijeg srpskog stanovništva istočne Bosne u Srbiju.
Svibanj 1942.
Od 5. do 12. svibnja Talijani su sudjelovali u združenim operacijama s Nijemcima protiv partizana u okolici Foče, koja je bila u talijanskoj okupacijskoj zoni. S obzirom da Talijani nisu dopuštali djelovanje ustaških postrojbi u njihovoj interesnoj zoni Crna legija se morala povući prije početka operacije. Taj prazan prostor su iskoristili partizani da se iz Crne Gore probiju u Hercegovinu. Francetićeva legija se povukla u prostor između Vlasenice i Srebrenice i uništavala grupe otpora gdje god ih je srela. Nakon toga 1. i 2. bojna su poslane preko Mostara (gdje su zamalo zarobile četničkog vojvodu Jevđevića) u Dalmaciju na područje Biokova odakle su nakon protjerivanja partizana vraćene u Sarajevo. Odande su preko Bosanskog Broda pod Francetićevim zapovjedništvom upućene u borbu s partizanima na Kozari. 3. bojna je ostala u Sarajevu a nakon nekog vremena je upućena prema Bugojnu i Kupresu.
Crna legija ulazi u Bugojno 1942.
Lipanj-srpanj 1942.
Dok je većina legije bila zauzeta u prostoru Vlasenice/Srebrenice, njena rezerva, 4. bojna, je poslana iz Sarajeva na sjever gdje je sudjelovala u najvećoj antipartizanskoj operaciji 1942., Operaciji Zapadna Bosna (Operation West-Bosnien). Desetci tisuća Nijemaca, ustaša i domobrana su okupljeni početkom lipnja i poslani u planine zapadne Bosne da jednom zauvijek očiste to područje od partizana i četnika. Do kraja kolovoza ustanici su pretrpjeli odjekujući poraz i operacija je završena.
28. srpnja-19. kolovoza 1942.
Crna legija i kupreška milicija u Kupresu 1942.
3. bojna je pod Bobanovim zapovjedništvom poslana u obranu Kupresa koji je tada bio pod partizanskom opsadom. 600 pripadnika Crne legije je zajedno sa domaćim ustaškim i domobranskim postrojbama pod zapovjedništvom pukovnika Franje Šimića gotovo mjesec dana branilo Kupres od četiri partizanske brigade. Partizani su izveli tri koncentrirana napada protiv 1500 branitelja tijekom noći 11./12. kolovoza, 14. kolovoza i 19. kolovoza. Iako su branitelji bili brojčano višestruko nadjačani grad je uspješno obranjen. Partizanski gubitci su iznosili oko 1000 mrtvih i ranjenih.
17./25. kolovoza 1942.
Dok je 3. bojna Crne legije branila Kupres 1. i 2. bojna su nakon uništavanja partizana na Kozari, upućene na prostor između Zvornika i Drinjače da unište koncentrirane partizanske snage u brdima sjeverno od Vlasenice. Tijekom napada (Operacija Vlasenica), Crna legija je djelovala sa svojom uobičajenom žestinom protiv partizana i civila koji su im pomagali. Počinjeno je i nekoliko zločina nad nedužnim stanovništvom. Njemački časnici za vezu su preporučili svom zapovjedniku, generalu Fortneru, da raspusti Crnu legiju jer su smatrali da ti zločini samo štete njemačkim i hrvatskim interesima. Fortner se nije složio s time ali je naredio razoružavanje i hapšenje pripadnika jedne satnije Crne legije koja je samoinicijativno namjeravala napasti srpsko stanovništvo na Romaniji. Francetić je također uhićen 25. kolovoza i slijedeći dan predan lokalnim vlastima NDH sa preporukom da bude ukoren zbog nekontroliranja svojih jedinica. Pavelić je odbio učiniti išta protiv Francetića i na iznenađenje generala Fortnera, 26. kolovoza imenovao Francetića zapovjednikom svih "stajaćih djelatnih sdrugova" Ustaške vojnice.
Listopad 1942.
Nakon Francetićevog promaknuća zapovjedništvo nad Crnom legijom je preuzeo ustaški pukovnik Ivan Stipković. Francetić je nakon toga pratio Pavelića u posjet hrvatskim legionarima na istočnom frontu i Adolfu Hitleru u Vinici. Početkom listopada u Operaciji Dinara, dvije bojne Crne legije, pod Francetićevim zapovjedništvom, iz Kupresa napadaju partizane u Livnu i 3. listopada oslobađaju grad.
Smrt Jure Francetića i preustroj Crne legije
Nakon oslobađanja Livna i boravka na području Kalnika, Francetić je 22. prosinca letio za Gospić gdje je morao preuzeti zapovjedništvo nad operativnim područjem Lika. Zrakoplov mu je morao prisilno sletjeti zbog kvara (postoje teorije o sabotaži) u blizini sela Moćile nedaleko od Slunja. U napadu partizana teško je ranjen i prevezen u Slunj gdje su ga partizanski liječnici bezuspješno pokušali spasiti. Umro je 27. ili 28. prosinca 1942. Nakon njegove smrti 1. i 2. bojna Crne legije su preustrojene u I. ustaški stajaći zdrug a 3. bojni (Bobanovoj) je pridodano nekoliko novonastalih ustaških bojni i od njih je ustrojen V. ustaški zdrug.
Prvi ustaški zdrug
Do kraja 1942. I. zdrug čisti Romaniju i Podromaniju. Na početku 1943. dio I. zdruga se borio u operaciji Weiss II dok je manji dio sudjelovao u višemjesečnim borbama sa četnicima i partizanima duž Drine. U drugoj polovici lipnja 1943. pretrpio je velike gubitke od partizanske operativne grupe koja se probila u istočnu Bosnu nakon neuspjeha operacije Schwarz. Izgubio je nekoliko mjesta i slijedećih mjeseci vodio mnoge teške borbe sa četnicima i partizanima. Nakon Stipkovićeve pogibije u borbi u kolovozu 1943. zapovjedništvo je preuzeo bojnik Franjo Sudar koji je reorganizirao zdrug i ponovno od njega napravio prvorazrednu jedinicu. Tijekom prosinca 1943. zdrug je sudjelovao u operaciji Kugelblitz. U srpnju 1944. je vodio uspješne borbe oko Srebrenice i zajedno sa Nijemcima vodio proboj do Zvornika. Nakon borbi kod Kiseljaka i Busovače pred kraj 1944. zdrug je ušao u sastav 8. hrvatske divizije kojoj je zapovjednik bio general Roman Domanik. Nakon povlačenja iz Sarajeva u travnju 1945. ostatci zdruga su 09. travnja stigli u Zagreb.
Peti ustaški zdrug
V. ustaški zdrug je premješten u jugozapadnu Bosnu a sjedište mu je bilo u Livnu. Od kasne jeseni 1942. do sredine veljače 1943. u Tomislavgradu, Posušju, Livnu, Šujici, Jajcu i Imotskom, zdrug se sukobljavao sa partizanskim proleterskim brigadama. Sudjelovao je u operaciji Weiss II i boreći se duž Neretve preoteo partizanima garnizone koji su izgubljeni u zimi 1942./1943. Na početku travnja 1943. osvojio je Glamoč i odbio izuzetno jak napad partizana iz zapadne Bosne. U siječnju 1944. po Pavelićevoj naredbi V. zdrug je premješten u Zagreb gdje se trebao odmoriti te popuniti ljudstvom, oružjem i opremom. Nakon toga je trebao biti upućen prema Tuzli koju su tada ugrožavali partizani. No po Bobanovom prijedlogu V. zdrug je upućen u Podravinu u borbu protiv partizana s Bilogore. Nijemci su za to namjeravali iskoristiti dvije mađarske divizije jer su Mađari smatrali da ustaške postrojbe nisu bile dovoljne za suzbijanje partizana. Želeći spriječiti ulazak mađarskih jedinica na teritorij NDH, Boban je zajedno sa Antom Moškovom i njegovim Poglavnikovim tjelesnim zdrugom, ne poštujući zapovjedi njemačkog generala Anleba, krenuo u akciju i uspješno ju izveo bez upotrebe mađarskih jedinica. V. zdrug je nakon toga ušao u sastav 5. hrvatske divizije sa sjedištem u Bjelovaru. Zapovjednik divizije je bio Boban.
Kraj
Pred slom NDH 5. divizija se pod Bobanovim zapovjedništvom povukla prema Austriji gdje se kod Bleiburga dio uspio probiti u sigurnost. Isto je bilo i sa prvim zdrugom. Preostali vojnici prvog i petog zdruga se nisu predali partizanima nego su se vratili u Hrvatsku i pod imenom Križari vodili gerilske borbe protiv jugoslavenskih komunističkih vlasti.
U čast Jure Francetića i Rafaela Bobana ispjevana je pjesma "Evo zore, evo dana".
Ante Pavelić
Ante Pavelić (Bradina kod Konjica, 14. srpnja 1889. - Madrid, 28. prosinca 1959.), hrvatski radikalni nacionalistički političar, vođa ustaškog pokreta i poglavnik Nezavisne Države Hrvatske.Mladost, naobrazba i rana politička karijera
Radničkoga podrijetla, Ante Pavelić je osnovnu naobrazbu stekao u bosanskohercegovačkim mjestima poput Travnika, a srednju je školu pohađao u Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. maturirao. Još je u gimnazijskim danima pristupio Hrvatskoj stranci prava. Godine 1914. diplomira na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje 1915. stječe i doktorat . Tijekom 1.svjetski rata te u prvim poslijeratnim godinama intenzivira sudjelovanje u Hrvatskoj stranci prava, postaje potpredsjednikom stranke, zastupnikom u skupštini grada Zagreba, potpredsjednikom Hrvatske Odvjetničke komore i konačno poslanikom Narodne Skupštine gdje je bio očevidac Radićevog ubojstva (Philip Cohen: Tajni rat Srbije str.135) podatak koje su poslijeratne komunističke vlasti brižljivo krile. Profesionalno se istaknuo kao samostalni odvjetnik.
Politika u Kraljevini Jugoslaviji i osnutak ustaškoga pokreta
Glavna Pavelićeva politička orijentacija do ubojstva Stjepana Radića (1928.) bijaše parlamentarna borba za hrvatsku samostalnost protiv velikosrpskoga tlačenja. No, već je od samoga početka pokazao značajke koje su imale kobne posljedke po hrvatski i srpski narod: dezorijentiranost i politički oportunizam za koji je, vjerojatno, smatrao da predstavlja taktičku lukavost i pragmatizam - no, u zbilji se svodio na kratkovidnu i amatersku politiku. Po dostupnim informacijama, Pavelića je velikosrpski teror gurao u sve veći ideološki radikalizam, što je u surječju sve snažnijih fašističkih i nacističkih pokreta i država u ondašnjoj Europi značilo paktiranje s talijanskim fašizmom . Nastupima u Skupštini SHS (o kojima je ostavio žive zapise) borio se protiv srbijanske tiranije, a poslije umorstva Radića pristupio je Seljačko-demokratskoj koaliciji Mačeka i Pribićevića. Prijelom u Pavelićevoj karijeri predstavlja šestojanuarska diktatura (6. siječnja 1929.), kada emigrira preko Beča i Budimpešte u Sofiju. Tu je ostvario suradnju s makedonskim bjeguncima, te sklopio pakt o pomaganju za osnivanje samostalnih država Hrvatske i Makedonije. Na ovome mjestu valja dati kratku procjenu Pavelićevih političkih ideja i djelatnosti iz toga doba.
* ogorčen srbijanskim terorom (ubojstva političkih vođa, intelektualaca kao Šufflay i Pilar), Pavelić je postao svjestan da nema kompromisa sa srpskim hegemonistima, te da je ideja hegemonije dublje ukorijenjena u srpski nacionalni korpus nego što se to inače mislilo. No, sam uspjeh Seljačko-demokratske koalicije (u kojoj su u velikoj mjeri sudjelovali i Srbi prječani, pa i Srbijanci) ga je mogao usmjeriti u pravcu izvanparlamentarne demokratske borbe - što se nije dogodilo. Pavelićev je jedini cilj bio hrvatska država - makar bila i još eksploatiranija nego u Jugoslaviji, samo da se uspostavi bar formalni politički subjektivitet. Iako ta ideja sama po sebi nije promašena (postoje primjeri u povijesti, napose u Latinoameričkih zemalja, da su polukolonijalne zemlje tijekom vremena izvojštile sve veći i veći stupanj istinske suverenosti i samostalnosti), u kontekstu Europe između dva svjetska rata bila je ostvariva jedino uz pomoć nacifašističkih režima. Prema tomu, da bi dobio formalno samostalnu Hrvatsku, Pavelić se nužno morao povezati s državama koje su željele srušiti Versailleski poredak, a to je značilo Italiju, Njemačku i Madžarsku. Time je sudbinu svoje političke opcije vezao isključivo za navedene zemlje.
* no, to je neizbježno u slučaju Italije i Madžarske značilo pristajanje na otkidanje hrvatskih nacionalnih teritorija. Taj je gubitak Ante Pavelić mislio kompenzirati dobitcima na drugom ozemlju, poglavito u Bosni i Hercegovini, uz neartikuliranu ideju što s odvojenim područjima kasnije. Sve to pokazuje upravo nevjerojatnu političku kratkovidnost: u slučaju snaženja Italije i Madžarske, mogućnost povratka hrvatskih krajeva realno prestaje, dok u slučaju poraza i slabljenja tih zemalja sama opstojnost Hrvatske kojoj bi oni bili garantom postaje vrlo upitnom.
* iako nije prema Srbima gojio neprijateljske osjećaje u mladosti, zbilja velikosrpskoga nasilja je u Paveliću učvrstila uvjerenje da je nemoguće postojanje hrvatske države sa srpskom manjinom. Za razliku od Hitlera, koji je bio opsjednut Židovima i često imao emocionalne ispade prema ideju židovske urote, nije poznat nijedan Pavelićev radikalni istup prema Srbima (a još manje prema Židovima, koji su tvorili značajan segment u Hrvatskoj stranci prava). No, već je u ranom razdoblju bilo očito da je Srbima namijenio ulogu građana drugoga reda (koji bi «platili» za dioništvo u jugorojalističkom teroru), te da je smatrao da je Srpstvo nepomirljivi protivnik Hrvatstva. Njegova je vizura odnosa prema Srbima u to doba najvjerojatnije uključivala pritisak na iseljavanje, no ne i krajnje nasilne mjere. Isto, pročitaju li se Pavelićeve uspomene, teško se oteti dojmu da je bio prilično ravnodušan prema Srbima prječanima, dok je gojio snažan animozitet prema Srbijancima koje upravo organski nije podnosio kao balkansko-cincarski element. Ironijom sudbine, upravo su prječani postali glavnom žrtvom njegova režima.
* u stranačkom pogledu, Pavelić je promijenio Hrvatsku stranku prava do neprepoznatljivosti, izbacivši skoro sve njene izvorne značajke (liberalizam, neprijateljstvo prema snažnim germanskim i romanskim hrvatskim neprijateljima, kao i madžarskim teritorijalnim aspiracijama, antiklerikalizam), dok je negiranje Srba kao političkoga naroda (što bijaše, usput, odlika svih hrvatskih stranaka uz izuzetak koalicije koja je doživjela neslavan krah) doveo do paroksizma- velikosrpsku je diktaturu poistovjetio s cijelim narodom, s kobnim posljedicama za budućnost.
Pavelić je u Italiji osnovao nacionalističku organizaciju pod imenom Ustaše, a sebe proglasio autokratskim vođom ili Poglavnikom toga pokreta u nastajanju. Tijekom nekoliko sljedećih godina tu je organizaciju koja je imala neke sličnosti s nacionalno-oslobodilačkim društvima poput irske IRA-e ili kasnijega palestinskoga PLO-a Pavelić relativno brzo pretvorio u proto-fašističku udrugu s idoliziranjem svoje uloge do nepogrješivosti, te vizijom buduće Hrvatske kao marionete Mussolinijeve Italije. Ustaše su organizirali neuspjeli Velebitski ustanak 1932., a 1934. im je pošlo za rukom da, u suradnji s makedonskim VMRO, likvidiraju jugoslavenskoga kralja Aleksandra u atentatu u Marseillesu 1934. Tada je pod pritiskom Versailleskih sila konfiniran u Italiji i stavljen u zatvor do 1936. U razdoblju od 1929. do 1934. je ustrojio niz kampova za gerilsku borbu u Italiji i Madžarskoj, koji su raspušteni nakon ubojstva kralja Aleksandra. «Ideološka platforma» ustaškoga pokreta je bila jasno definirana- odnosila se uglavnom na uspostavu samostalne hrvatske države pod patronatom desno-totalitarnih europskih država, na ozemlju koje je odgovaralo maksimalističkim hrvatski zahtjevima u kojima su Bosanski Muslimani tretirani kao Hrvati. O budućnosti i održivosti takve države Pavelić i njegovi sljedbenici (njih oko 150) nisu previše razbijali glavu.
Nakon nekoliko obrata sudbine, pokušava se približiti Hitlerovoj Njemačkoj, te u razdoblju od 1936. do 1939. igra na obje karte (primio ga je i talijanski ministar vanjskih poslova Ciano, nakon Pavelićeve internacije u Sieni). Pavelićeva logika je bila jednostavna: znao je da je bolje vezati se uz moćniju Njemačku koja nije imala teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj nego za Italiju koja je kanila otrgnuti velik dio hrvatskih zemalja. No, iz kaše u koju se uvalio nije bilo moguće lako izaći, pa je do konca rata ostao razapet između njemačkoga i talijanskoga utjecaja. Kao najvažniji prigovor moglo bi se reći da je već i time bitno odredio sudbinu države, jer ju je koncipirao kao marionetu dviju fašističkih zemalja s kojima je nužno nestajala- bilo u slučaju pada tih režima u mirnodopsko vrijeme, bilo vojnim porazom navedenih zemalja. Jedina garancija opstanka tako koncipirane hrvatske države je bila pobjeda i trajnija vlast sila Osovine- što bi bila još mračnija srednjoročna perspektiva za hrvatski narod zbog eksploatacije, raseljavanja i grabežljivosti talijanskoga imperijalizma.
Uspostava NDH i 2. svjetski rat
Tijekom kratkotrajnoga rata koji je slomio Kraljevinu Jugoslaviju, Pavelićev izaslanik Slavko Kvaternik je 10. travnja 1941. u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku ili skraćeno NDH. Da je država bila uistinu nezavisna, ne bi bilo potrebe da taj pridjevak uđe u ime države. No u momentu njenog proglašenja ista je imala podršku svih Hrvata koji su odobravali osnivanje države ne sluteći kakav ce se režim u njoj uskoro dogoditi. Za detalje sustava vlasti i događaja, čitatelj može pogledati članak o NDH. No, budući da je Pavelićevo ime nerazdvojivo od NDH, na ovome ćemo mjestu navesti nekoliko značajki i protimbi koje se često navode u svezi s Pavelićem i NDH, od kojih dio odgovara istini, dio je lažan ili krivotvoren, dok je dobar dio prešućivan.
* godine 1941., Pavelić je posjetio Mussolinija i Hitlera (u razna vremena i u odvojenim posjetima). Konačni rezultat je bio uspostava NDH kao njemačko-talijanskoga protektorata s ograničenom suverenošću.Hrvatska je imala vlastiti sabor, valutu, te u početku strogo ograničenu vojsku koja je vremenom rasla kako se razbuktavao rat u bivšoj Jugoslaviji. S obzirom da je Italija inzistirala na izvršenju Rapalskih Ugovora sklopljenih 1920.g. (u Rapallu, Italija), između Kraljevine Jugoslavije i Italije po kojemu je Kraljevina Jugoslavija galantno prepustila Italiji Istru, dio Hrvatske obale, otoke te grad Zadar, Pavelić je bio prisiljen potpisati Rimske ugovore kojima je u Rappalu dogovoren hrvatski teritorij prepušten Italiji. Sto mu je kasnije pripisivano kao nacionalna izdaja.
* iako formalno parlamentarna država, NDH je bila kopija svojih patrona- jednostranačka desna totalitarna država s Pavelićem kao neprijepornim «vođom». Njegov je režim ubrzo donio niz diskriminirajućim mjera usmjerenih na Srbe, Židove (ovaj dio uglavnom kao kopiju njemačkih) i Cigana.
* Pavelić je bio za Hitlera tek druga opcija. Nacistički bi diktator najradije prepustio Hrvatsku Vladku Mačeku, pravom vođi hrvatskoga naroda u to doba, no Maček je to rezolutno odbio, motiviran bar dvjema razlozima: njegovu humanističkom svjetonazoru nije odgovarao antidemokratski karakter ustaškoga sustava; također, vjerovao je u poraz Hitlera i Mussolinija u 2. svjetskom ratu, pa mu je vezivanje za inače mrske političke sustave bilo i pragmatičko-politički neprihvatljivo.
* ustaše i Pavelića se optužuje za progone i pokolje Srba «iz čista mira». No, stvar je nešto složenija. U interregnumu raspada Jugoslavije došlo je do više ispada četničkih i velikosrpskih skupina, i to čak prije 10. travnja, u kojima je stradalo na stotine Hrvata (npr. ubojstvo destina vojnika-Hrvata iz BiH koji su ubijeni u Srbiji pri povratku u domovinu nakon raspada starojugoslavenske vojske). No, bitnije je da Pavelić nije išao na gušenje velikosrpskih ekstremista, nego se obrušio na cijeli srpski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bez razlike. To se odnosi u još većoj mjeri na Židove i Rome, od kojih režimu nije prijetila nikakva opasnost, za razliku od npr. hrvatskih komunista. Neki od prvih većih pokolja Srba su se dogodili upravo u područjima kao Podravina i Gorski kotar, i to nad Srbima koji su glasali prije rata za Seljačko-demokratsku koaliciju, dakle ne kao retorzija prema velikosrbima, nego kao sredstvo terora i nad najpomirljivijim Srbima. Da se ne radi samo o ekscesima tzv. «divljih ustaša» (tj. pojedinaca koji su prišli ustaškom pokretu radi osvete i profita), vidljivo je i iz zakonodavstva NDH, kao i detaljno isplaniranih akcija istrjebljenja, kako u selima, tako u koncentracijskim logorima poput Jasenovačkog. Moderni apologeti Pavelića koji ga pokušavaju koliko – toliko rehabilitirati prešućuju upravo te ključne stvari: totalitarnu narav sustava, njegov marionetski položaj, kao i činjenicu da je većina ustaških obračuna bila usmjerena ne na srpske četnike i slične protivnike bilo kakvoga hrvatstva, nego na obično srpsko pučanstvo koje nije iskazivalo u početku ništa više od ravnodušnosti ili neprijateljstva. No, najvažniji prigovor je i najjednostavniji: Hrvati su se, iako oduševljeni slomom mrske Jugoslavije i osnutkom nacionalne države, brzo otrijeznili poslije ponižavajućih Rimskih ugovora i nakon što je režim pokazao da misli vladati uglavnom terorom i diskriminacijom.
Ustroj vlasti je bio piramidalan, s Pavelićem kao Poglavnikom, te njemu podređenim Glavnim ustaškim stanom, Ustaškom vojnicom, te Ustaškom nadzornom službom (obavještajnom službom). Regularnu vojsku je činilo Hrvatsko domobranstvo, dok je dio Hrvata služio u legionarskim jedinicama - postrojbama s njemačkim časnicima i hrvatskim dočasnicima i vojnicima. Na političkom planu, Pavelić je zbog rastuće oporbe (nadbiskup Stepinac, Vlatko Maček) uspostavio osobnu diktaturu. Pragmatički je, nakon otprilike godinu dana terora, ponajviše nad Srbima, donio niz mjera kojima je popustio u više točaka (osnutak Hrvatske pravoslavne crkve) - no to nije dalo željenoga učinka jer se teror, bilo kao nastavak nasilja iz ljeta 1941., bilo kao osveta za srpske osvete, nastavljao bez prekida.
Pavelić se ponadao da će nakon pada Italije i Mussolinija 1943. povratiti nešto od ugleda i hrvatske zemlje, no to se ubrzo pokazalo kao isprazna fantazija zbog nacističkih geopolitičkih planova. Sudbinu NDH je potpuno vezao uz Hitlera i nacističku Njemačku, što je rezultiralo i slamanjem urote Lorkovića i Vokića koja je smjerala spasiti NDH - ali bez Pavelića, ustaša i njihovih terorističkih i diskriminatorskih metoda. Pod konac rata čak je upao u bizarne političke kombinacije s četničkim vođom Dražom Mihailovićem i slovenskim političarom Lavom Rupnikom (čovjek ne može ne primijetiti grotesknost ove potencijalne eshaezije s krajnje pitoresknim protagonistima).
Pred nastupajućim postrojbama komunističkih partizana pobjegao je iz Zagreba 6. svibnja 1945., te ga se, zbog politike obmane i izdaje, može s pravom, zajedno s britanskim vojnim postrojbama u Austriji, smatrati za sukrivca u jugokomunističkom masakru nad Hrvatima u Bleiburgu, Dravogradu i okolini.
Poratno razdoblje i smrt
Pavelić je u kaosu poraća preko Austrije i Italije, služeći se lažnim putovnicama, prešao u Argentinu gdje je 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). No, njegov ugled je bio slab ili skoro nikakav među ustaškim emigrantima (o antikomunističkoj hrvatskoj demokratskoj emigraciji da se i ne govori). Preživio je atentat 1957. u Argentini, nakon čega se seli u frankističku Španjolsku gdje umire 28. prosinca 1959. u Madridu, dijelom zbog posljedica atentata.
Spisateljski rad
Što se njegova spisateljskoga rada tiče, Pavelić je auktor jednoga prosječnoga romana, «Liepa plavka» (1935.), za koji su književni kritici našli da ima začuđujuće veze s djelima njegova zemljaka Ive Andrića, te posthumno objavljenih «Doživljaja» (1968.), zanimljive proze koja prikazuje atmosferu u staroj Jugoslaviji i njegov životni put. Također, Pavelićeva opsesija tvorbeno-morfološkim pravopisom Zagrebačke škole iz 1870-tih dovela je do toga da je taj bio službenim od 1942. do 1945. na područjima pod njegovom kontrolom, unatoč praktički jednodušnom otporu hrvatskih jezikoslovca.
Ocjena
Ante Pavelić je tipičan primjer nacionalnoga radikala koji je došao do uvjerenja da slobodu za svoj narod može izvojštiti jedino nasilnim sredstvima. Sama po sebi, ta značajka nije nešto posebno (irski su revolucionari djelovali i uspjeli na sličan način), no differentia specifica leži u činjenici da je svoju borbu vezao, bez ostatka, uz fašističke i totalitarne režime, kao i to da do sloma Jugoslavije praktički nije imao nikakva utjecaja među hrvatskim narodom.
Nezavisna Država Hrvatska
Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je država koja je nastala 1941 kao nacistička tvorevina stvorena raspadom Kraljevine Jugoslavije od strane nacističkih i fašističkih okupatora. Nestala je sa svjetske pozornice 1945. uništenjem Sila osovine.Osnovno
»Uspostava Nezavisne Države Hrvatske označila je realizaciju one varijante hrvatskog pitanja koja se temeljila na rasformiranju Jugoslavije. No, ona je istodobno značila i vezivanje Hrvatske uz fašističke sile i prenošenje fašističkog modela organizacije vlasti i političke prakse Njemačke i Italije u Hrvatsku, uz nazočnost njemačkih i talijanskih vojnih snaga. One su od ustaške vlade smatrane saveznicima, a u širim slojevima stanovništva bile su doživljene kao okupatorske.« (Matković, str. 189)
Hrvatska enciklopedija sažeto kaže o povijesnoj ulozi NDH: »Država koju je 10. IV. 1941. u ime ustaškog poglavnika Ante Pavelića proglasio Slavko Kvaternik pojavila se kao diskontinuitet u odnosu na dosadanje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer je njezin postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika.« (svezak 4, 2002.)
Geopolitički odnosi
Nezavisna Država Hrvatska uspostavljena je nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane sila osovine. Bila je priznata od strane Njemačke i Italije 15. travnja 1941, ali uz klauzulu da će pitanje razgraničenja prema Italiji biti razriješeno naknadno. Vodstvo NDH nadalo se umanjiti teritorijalne ustupke Italiji osloncem na Njemačku, ali Adolf Hitler je odlučio da se u to pitanje ne miješa. Tako je Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. Italiji prepušten sjeverni dio Dalmacije i većina jadranskih otoka, područje sa oko 420.000 stanovnika, etnički gotovo stopostotno Hrvatsko. Područje NDH bilo je podijeljeno na talijansku i njemačku okupacionu zonu, određenu geopolitičkim i ekonomskim interesima sila osovine.
Mađarska je u travanjskom ratu okupirala Međimurje i odbila ga napustiti, polazući na njega povijesno pravo. Proglasila je aneksiju, što NDH nije priznala, ali nije mogla ništa učiniti, pa je tako ostalo sve do kraja rata[nedostaje izvor].
Italija je vršila teror i nasilnu asimilaciju na teritoriju koji joj je prepušten Rimskim ugovorima. Iskoristila je pojavu četnika i pružala im punu pomoć, priznavajući ih kao dobrovoljačku antikomunističku miliciju; time su izvrsno koristili staro rimsko načelo "divide et impere" ("podijeli pa vladaj") Več u kolovozu ponovo je okupirala tzv. "Zonu dva", 80 kilometara od mora odnosno granice anektiranog područja. U njoj je preuzela i civilnu upravu, ustaška vojnica morala je to područje napustiti, a domobranske postrojbe bile su pod talijanskim zapovjedništvom. Italija je nešto kasnije okupirala i Zonu tri, do granice interesen zone, ali se 1942. povukla.
Nakon kapitulacije Italije, Ante Pavelić je proglasio poništenje Rimskih ugovora. Područje Dalmacije i Gorskog Kotara koje je bilo ustupljeno Italiji time formalno ulazi u sastav NDH (ne i Istre, Rijeke i Kvarnera, koji su prije rata bili u sastavu Italije, iako se Pavelić nadao da će mu Nijemci i tu prepustiti upravu).[nedostaje izvor]. Stvarnu upravu preuzima u prvi mah Narodnooslobodilački pokret, a zatim Nijemci koji potiskuju partizanske jedinicie i zauzimaju većinu teritorije. Oni prepuštaju NDH samo neke civilne funkcije. Ujesen 1944. partizani poduzimaju ofanizvu i veći dio Dalmacije došao je pod kontrolu NOP.
Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev nezavisna, ona nikad nikad nije bila potpuno nezavisna i samostalna u donošenju pojedinih odluka. Kada su SAD ušle u 2. svjetski rat nakon napada Japana na Pearl Harbour, NDH je objavila rat SAD zajedno s ostalim članicama osovine[nedostaje izvor]. NDH bila je priznata od: Mađarske, Njemačke, Italije, Slovačke, Bugarske, Rumunjeske, Japana, Španjolske, Finske, Danske, Manđurije, Tajlanda, Kine, Burme, Filipina i Indije.
Stvaranje
Bjelovarski ustanak
Hrvati u kraljevskoj vojsci nakon izbijanja rata masovno počinju otkazivati poslušnost. Dana 8. travnja otvoreno su se pobunili 108. pješadijski puk u Velikom Grđevcu i 40. dopunski puk u Severinu. Uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite zauzimaju žanadarmerijsku postaju u Garešnici, stižu u Bjelovar i pružaju podršku gradonačelniku dr. Juliju Makancu koji istoga dana proglašava »uskrsnuće« hrvatske države«. U Bjelovar slijedećg dana stižu i vojnici iz drugih jedinica, što je bio znak očitog raspada jugoslavenske vojske[nedostaje izvor].
Proglašenje
Od 5. travnja 1941. Ante Pavelić preko radio postaje glavnog ustaškog stana "Velebit" poziva hrvatski narod na uspostavu NDH. 10. travnja 1941. bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik izvršio je uspostavu NDH preko Radia Zagreb u 16 sati, a njemačka vojska započele je ulazit u grad Zagreb sat vremena kasnije. Kvaternik je djelovao u dogovoru sa njemačkim izaslanikom Edmundom Weesenmayerom[nedostaje izvor]. Ovaj je u prethodnih desetak dana više puta kontaktirao Vladka Mačeka, nagovarajući ga da preuzme čelnu funkciju nove države, što je Maček odbijao. Weeesenmayer je ipak nagovorio Mačeka na izjavu kojom poziva svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti. Kvaternikov proglas i Mačekova izjava emitirani su na radiju.
Kvaternikov proglas
Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.
Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika.
Bog i Hrvati! Za dom spremni!
Mačekova izjava
Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i geografskom području Hrvatske, te preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava. Pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd, da iskreno surađuju s novom narodnom vladom.
Zemljopis
Najduže rijeke: Sava, Drava, Dunav
Najduže plovne rijeke: Sava 593 km, Dunav 213 km, Drava 133 km, Kupa 70 km, Bosut 40 km, Neretva 20 km
Najviši vrhovi: Maglić 2387 m, Ploča na Čvrsnici 2228 m, Vranica 2112 m, Prenj 2102 m, Treskavica 2088 m
Najveći gradovi: Zagreb, Osijek, Brod na Savi
Zemljopisno područje
Slavko Kvaternik je 10. travnja 1941. proglasio da će nova država zauzeti "cjelokupno povijesno područje" Hrvatske. U tom trenutku borbe se još vode: njemačke i talijanske trupe zauzele su Sarajevo i Split tek 15. travnja, a kapitulacija snaga Kraljevine Jugoslavije uslijedila je 17. travnja. NDH faktički nikada nije preuzela kontrolu nad svim prostorima na koje je pretendirala.
Podrazumijevalo se, da će nova država zauzeti cijelo dosadašnje područje Banovine Hrvatske i cijelu Vrbasku banovinu (Sjeverozapadna Bosna, Bosanska krajina - nastanjena pretežno Srbima), te ostatak Bosne i Hercegovine (zapadni dio Drinske banovine), sa granicom na Drini. Područja Istre, Rijeke, Zadra i otoka Krka, Cresa i Lošinja bila su od 1919. u sastavu Italije i na njih se nije računalo. Baranja nije bila u sastavu Banovine Hrvatske i zaposjela ju je, a zatim i pripojila, Mađarska.
Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. NDH je ustupila Italiji veći dio Dalmacije sa gradovima, dok je NDH dobila izlaz na more u bivšim kotarevima Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (u podvelebitskom primorju), prvobitno pripojenih Italiji, i na području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep. Pavelićev pristanak da Italiji ustupi područje sa 400.000 stanovnika, velikom većinom Hrvata, izazvao je ogorčenje ne samo među širim slojevima naroda, nego i među mnogim njegovim najbiližm suradnicima.
Prekrajanje karte izvršila je i Mađarska koja je za Travanjskog rata okupirala Međimurje, a zatim ga jednostranim aktom i pripojila 10. srpnja 1941.godine. Pavelić je protiv toga prosvjedovao, ali Njemačka je stala na stranu Mađarske[nedostaje izvor], tako da je Međimurje ostalo pod mađarskom vlašću sve do kraja rata, kada ga zauzimaju jedinice NOVJ.
Istočni dio Srijema je nominalno bio dijelom NDH, ali je iz vlastitih sigurnosnih i strateških razloga Treći Reich ga držao pod svojim nadzorom, odnosno bio je pod njemačkom upravom (Ostsyrmien).
Stanovništvo
Nezavisna Država Hrvatska imala je po popisu stanovništva iz 1931. ukupno 6.020.000 stanovnika, a po proračunu Vladimira Žerjavića za 1941. 6.869.000 (nesigurnost proračuna je oko jedan posto).
Na području Dalmacije, koje je predano Italiji, živjelo je oko 400.000 Hrvata i nešto Srba. Treba također odbiti Međimurje, koje je cijelo vrijeme postojanja NDH bilo pod mađarskom okupacijom.
U odnosu na površinu Banovine Hrvatske, NDH je izgubila područje na kojem je živjelo oko 400.000 Hrvata, a dobila odručje na kojem je živjelo više od milijun Srba.
Za vrijeme NDH objavljivani su razni podaci o površini i stanovništvu. Hrvoje Matković navodi da je prema izvješću Hrvatskog državnog brojidbenog ureda (objavljenog 1941.) površina NDH iznosila je 115.133 km2, a imala je 6.966.729 stanovnika. (Matković, str. 82) Tu međutim nedostaje primjedba (što je iz navedene brojke očito) da je u površinu uračunata i cijela Dalmacija, vjerovatno stoga što je u to vrijeme još bila u sastavu NDH.
Prema tom izvješću, od navedenog broja stanovnika bilo je:
* 4.817.000 Hrvata (računati muslimani),
* 1.848.000 Srba,
* 145.000 Nijemaca,
* 70.000 Mađara,
* 37.000 Slovenaca,
* 44.267 Čeha i Slovaka.
Izvan hrvatskih državnih granica živjelo je po tom izvještaju 1.727.548 Hrvata.
Ivan Košutić pak navodi neki drugo izvješće istog Državnog brojidbenog ureda. Po njemu NDH zaprema državni teritorij od 100.265 km2, ima 6.474.331 stanovnika, od toga :
* Hrvata 4.868.831,
* Srba 1.250.000,
* Nijemaca 170.000,
* Mađara 69.000 i
* Slovenaca 37.000.
Još je objavljeno da u Srbiji i Crnoj Gori živi 280.000 Hrvata, u Baranji, Bačkoj i Banatu 118.725, Kranjskoj i Štajerskoj 18.823, a u različitim krajevima svijeta, pretežno u prekomorskim zemljama, 1.925.000, odnosno sveukupno izvan zemlje živi 2.342.548 Hrvata. U talijanskoj okupacijskoj zoni, prema navodima istog ureda, živi oko 100.000 žitelja Hrvatske. (Košutić, str. 57)
Površina se tu dakle znatno smanjila, također broj stanovnika, ali čak se povećao iskazani broj Hrvata a drastično smanjio broj Srba. Za Nijemce, Mađare i Slovence brojke su iste.
Ekonomija
Novac, novčana politika i tečaj
Kroz područje NDH za naplaćivanje roba i usluga koristile su se sljedeće valute:
* dinari koji su preostali iz Kraljevine Jugoslavije (sve do 1942)
* talijanske lire (sve do pada Italije 1943.)
* njemačka reichsmarka
* kuna
Novčanice (kune) u opticaju:
* 0,50 banica, 1 i 2 kn (25. rujna 1942.)
* 10 kn (30. kolovoza 1941.)
* 50, 100, 500 i 1000 kn (26. svibnja 1941.)
* 5000 kn (15. srpnja 1943.)
* 1000 i 5000 kn (1. rujna 1943.)
Novčanice (kune) koje zbog ratnih okolnosti nisu izdane, a u potpunosti su bile izrađene:
* 100 i 500 kn (1. rujna 1943.)
* 20 i 50 kn (15. siječnja 1944.)
Novčanice u izradi:
* 10000 kn (samo nacrti) (1. rujna 1943.)
Korištenjem dinara preostalih iz Kraljevine Jugoslavije nanijele su mnoge štete na početku, jer zbog poroznosti granice prema Srbiji nije bilo moguće nadzirati veličinu emisije novca.
Tečaj kune 1941-45. u odnosu na njemačku RM (Reichsmarku) bio je fiksan i to 20 Kn za 1 RM (1 USD = 2,50 RM ili 50 Kn. Od jeseni 1942. za doznake iz svijeta građanima i vojnicima na službi u Wehrmachtu primjenjivan tečaj 40 kn = 1 RM, od proljeća 1943. 60 kn = 1 RM, od jeseni 1944. do 8.5.1945. 120 kn = 1 RM.[nedostaje izvor]
Prosječne cijene robe i usluga
Prosječne cijene dnevnog tiska:
* 1941. 2 din (od 26.7.1941. 2 kn)
* 1942. 2 kn
* 1943. 3 kn
* 1944. 10 kn
* 1945. 30 kn (na dan 8.5.1945. 100 kn)[nedostaje izvor]
Cijene živežnih namirnica:
* svibanj 1941. 1 kg svježe slanine 32 dinara
Ustroj države
Državni blagdani
Državni blagdani su bili:
* 10. travnja, Dan osnutka NDH
* 13. lipnja, Poglavnikov imendan (školski praznik)
* 20. lipnja, Dan narodnih žrtava
Vjerski blagdani:
(neradni za vjernike odnosne vjere)
(prema Narodnim novinama:
br. 163 od 23. srpnja 1942. br. 118 od 29. svibnja 1942.)
* katolički: Nova Godina (1.siječnja), Sveta Tri Kralja (6.siječnja), Svijećnica (2.veljače), Sv.Josip (19. ožujka), Blagovijest (25. ožujka), Uskrs - dva dana, Spasovo, Duhovi - dva dana, Tijelovo, Sv.Petar i Pavao (29. lipnja), Velika Gospa (15. kolovoza), Svi Sveti (1. studenoga), Bezgrješno začeće BDM (8. prosinca), Božić (25. i 26. prosinca)
* pravoslavni: Nova Godina (1.siječnja), Bogojavljenje - Sveta Tri Kralja (6.siječnja), Blagovijest (25. ožujka), Uskrs - dva dana, Spasovdan, Duhovi - dva dana, Velika Gospojina (15. kolovoza), Božić (25. i 26. prosinca)
* evangelički: Nova Godina (1.siječnja), Veliki Petak, Uskrs - dva dana, Spasovo, Duhovi - dva dana, Blagdan reformacije (31. listopada), Badnjak (24. prosinca), Božić (25. i 26. prosinca)
* muslimanski: Prvi dan Muharema (Nova Godina), Mevlud (dan rođenja Muhameda a.s.p.), Ramazan-Bajram, koji traje tri dana i Kurban-Bajram, koji traje četiri dana
Upravna organizacija
Podjela NDH na župe, prije pada Italije
Detaljniji članak o ovoj temi: Upravna podjela NDH
Područje NDH je obuhvatilo središnju Hrvatsku i Slavoniju i umanjenu Dalmaciju, te Bosnu i Hercegovinu. No,tako ustrojena NDH je činila jednu krnju geopolitičku cjelinu, bez pet najvažnijih luka i gradova na Jadranu (Pula, Rijeka, Split, Zadar i Šibenik), sve do kapitulacije Italije 1943.. Nova se država vratila povijesnoj hrvatskoj podjeli na županije, velike župe. U NDH su postojale (prvotno je bilo 10) 22 velike župe s 148 kotara i oko tisuću malih općina. Glavni grad Zagreb je bio zasebna upravna jedinica. Ta nova podjela išla je da razbije upravnu odvojenost prostora hrvatskih zemalja Trojednice i BIH, pa su npr. velike župe Livac i Zapolje (Nova Gradiška), Posavlje (Brod), Dubrava (Dubrovnik) i dr. osim hrvatskih imale i bosanske, odnosno hercegovačke kotare. Tijekom rata, planiralo se prebaciti glavni grad iz Zagreba u Banja Luku.
Dio države je bio pod italijanskom vojnom okupacijom, a dijel pod njemačkom vojnom okupacijom, ali su bili priznatim dijelovima NDH.
Pojedini dijelovi su bili izravno pod njemačkom upravom, iako su bili priznati kao hrvatski od strane Trećeg Reicha - Istočni Srijem sa Zemunom (Ostsyrmien), zbog svoje velike prometne važnosti.
Pojedini dijelovi, kao što je bilo Međimurje, su bili otvoreno okupirani od Horthyeve Mađarske, tj. Mađarska ih je svojatala, pa su sa tom državom su odnosi bili vrlo zaoštreni[nedostaje izvor].
Državna vlast
NDH nije imala Ustav, niti je ikada postojala ideja da se on donese. Sve zakonse odredbe o uspostavljanju države i njenom ustrojstvu potpisivao je Ante Pavelić, koji nasi naslov poglavnika. Tako je donesen zakon o vladi, o Hrvatskom državnom saboru, o hrvatskim državnim zastavama, grbu i državnim pečatima, o državljanstvu, o podjeli teritorija na župe, o državnom vijeću, o Islamskoj vjerskoj zajednici u NDH, o Hrvatskoj Pravoslavnoj crkvi, o granicama NDH itd.
Poglavnik je u svojim rukama koncentrirao izvršnu vlast (šef države; do 1943. je predsjednik vlade i sam imenuje sve ministre; nakon toga također on imenuje i predsjednika vlade i ministre), te također i zakonodavnu (uz suradnju i savjetovanje Zakonodavnog povjerenstva pri Poglavniku 1941 i 1942, Zakonodavnog odjela Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja 1942, Hrvatskog državnog sabora 1942 i Državnog vijeća 1942-1945) kao i bitan dio sudske vlasti (izvanredni sudovi, uspostavljeni poglavnikovim odredbama, postali su osnova sudstva u NDH, a redovni sudovi (sudovi velikih župa, kotarski sudovi) imali su sekundarnu ulogu.
23. veljače 1942 poglavnik je sazvao Hrvatski državni sabor, reprezentativno tijelo koje nije bilo birano (članovi su imenovani) i nije imalo zakonadavnu vlast. Sastalo se u tri navrata 1942. i nakon toga se nije više sastajalo. (Vidi poseban članak Hrvatski državni sabor).
Politika i povijest
NDH je proglasio preko zagrebačkoga radija umirovljeni austro-ugarski pukovnik Slavko Kvaternik u ime Ante Pavelića, poglavnika ustaškoga pokreta 10. IV. 1941. poslijepodne, kratko vrijeme prije ulaska njemačke vojske u Zagreb. Hrvatski narod posvuda je isprva s oduševljenjem prihvatio samu obnovu hrvatske države i spontano sudjelovao u razoružanju srpske vojske i uspostavi nove hrvatske vlasti[nedostaje izvor]. Najvažniju ulogu odigrale su građanska i seljačka zaštita te predstavnici HSS-a, pored povjerenika Ustaškog pokreta i organiziranih ustaša. U jutarnjim satima 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb Ante Pavelić s oko 200 ustaša povratnika. Navečer 16. travnja 1941. imenovao je prvu hrvatsku vladu u kojoj je bio i ministar predsjednik (premijer) i ministar vanjskih poslova. Vlada bijaše glavnom ustanovom izvršne vlasti, iako su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u rukama [[poglavnika] Ante Pavelića. Ubrzo nakon uspostavljanja vlasti dolazi i do prvih razočaranja[nedostaje izvor].
Prva je zadaća vlade bila uspostava državnih ustanova i označavanje hrvatskih granica. Prvi ugovor o granici bio je potpisan s Njemačkom početkom svibnja 1941. i označio je hrvatsko-štajersku granicu kao granicu hrvatske države. Sudbonosni su bili hrvatsko-talijanski granični pregovori, koje je s hrvatske strane, kao jedini pregovarač, vodio Ante Pavelić. Potpisom Rimskog ugovora 18. svibnja 1941. uspostavljena je hrvatsko-talijanska granica, tako da je uz Istru, od Hrvatske otkinut veći dio Dalmacije te djelomično Hrvatsko primorje i Gorski kotar. Granica prema Srbiji označena je hrvatskim zakonom u lipnju 1941. crtom stare granice između Austro-Ugarske i Srbije. Granica između Hrvatske i Crne Gore uspostavljena je talijansko-hrvatskim ugovorom i podudarala se sa starom austrougarsko-crnogorskom granicom. Granica izmedu Hrvatske i Mađarske nije bila riješena ugovorom, jer se Hrvatska nije htjela odreći Međimurja, koje je ostalo pod mađarskom okupacijom sve do kraja rata[nedostaje izvor].
Unutarnja politika
Unutarnja politika, koju je vodio Poglavnik, bila je sudbonosna za opstanak države. Nakon zatvaranja Vlatka Mačeka, ustaška vlast nije mogla uspostaviti suradnju s HSS-om, dok su represivni postupci vlasti izazivali i osudu Crkve. Srpska narodna manjina stavljena je izvan zakona, iako je priličan broj uglednih Srba nudio suradnju novoj hrvatskoj vlasti[nedostaje izvor]. Politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni) otjerala je u šumu velik broj Srba, koji su u početku djelomično nastupali kao «ustanici» i četnici, da bi poslije prihvatili vodstvo KP. Stanovita promjena odnosa prema Srbima u Hrvatskoj i BiH nastupila je u proljeće 1942. osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve. Progoni Židova bili su uvjetovani hrvatsko-njemačkim savezništvom[nedostaje izvor]. Rasni zakoni proglašeni su odmah nakon nastanka NDH, a Pavelić ih je ukinuo tek uoči sloma države, početkom svibnja 1945. Po tim su zakonima, osim Srba i Židova, žestoko proganjani Romi-Cigani, dok su hrvatski i inonacionalni komunisti podvrgnuti represijama zbog ideoloških i političkih razloga. Pored regularne vojske koja se popunjavala pozivima na službu (Domobranstvo), postojala je dobrovoljačka Ustaška vojnica dijelom dobrovoljački i dijelom unovačeni Poglavnikovi tjelesni zdrugovi (PTZ). Također bila je i vojna policija koja se zvala oružništvo i brojala je oko 8000 ljudi.
Vanjska politika
Ante Pavelić i Hitler
Hrvatska vanjska politika vođena je u okviru njemačke i talijanske vanjske politike, te je i međunarodno priznanje Hrvatske ostalo u tim okvirima; rezervirano je bilo i držanje Svete Stolice.
U četničkim pobunama talijanska vojska, iako službena hrvatska saveznica, otvoreno je pomagala četnike[nedostaje izvor]. Drugim riječima (oni) će tvrdita da su stitili srpski civili.
Nijemci nisu imali namjeru vojnički se angažirati u Hrvatskoj, jer su sve svoje snage namjeravali upotrijebiti protiv SSSR-a. Nemiri u Hrvatskoj (osobito aktivnost partizana) imali su za posljedicu sve veću njemačku nazočnost i, konačno, potkraj 1942., stavljanje hrvatske vojske pod njemačko vojno zapovjedništvo u svim ratnim pothvatima u Hrvatskoj.
Prelazak Italije na stranu saveznika 8. rujna 1943. temeljito je promijenio situaciju. Partizani su se domogli velike količine talijanskoga oružja i dijelom taljanske kraljevske vojske i uz englesku vojnu pomoć, počevši od svibnja 1943., vojnički su znatno ojačali. Širilo se uvjerenje da će Njemačka izgubiti rat te da radi očuvanja hrvatske države treba prijeći na savezničku stranu[nedostaje izvor].
Državni poglavar Pavelić sudjelovao je u tom planu (inače poznatom kao akcija Lorković-Vokić), ali kad mu je postalo jasno da će morati sići s vlasti, zatvorio je Lorkovića, Vokića i njihove suradnike i dao ih smaknuti potkraj travnja 1945. Sovjeti su od rujna 1944., do veljače 1945. održavali dodire s Pavelićem, u kojima je Staljin predlagao priznanje hrvatske države uz uvjete slobodnog prolaza sovjetske vojske na Jadran i slobodu rada KPH, ali i tu je sovjetsku ponudu Pavelić konačno odbio[nedostaje izvor].
NDH na čelu s Pavelićem ustrajala je na njemačkoj strani do kraja rata. Hrvatsku vojsku prisilili su engleski vojni predstavnici da položi oružje i preda se Jugoslavenskoj armiji 15. svibnja 1945. u Bleiburgu. Tada više nije postojalo ni hrvatsko vrhovništvo - budući da se Pavelić, prešavši austrijsku granicu 8. svibnja 1945. navečer, dao u bijeg - a ni vlada koja je prestala funkcionirati poslije napuštanja Zagreba 6. svibnja 1945.
Rimski ugovori i Kraljevina Hrvatska
Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941., (potpisani su idućega dana) predviđen je dugotrajni odnos Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske. Od tih ugovora osobito su značajna tri i to:
* Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Hrvatske kojim je Italiji ustupljen veliki dio jadranskoga obalnog područja kao i dijela obalne unutrašnjosti. Od dijela toga prostora uspostavljen je Guvernatorat Dalmacija sa sjedištem u Zadru. Dio teritorija koji je pripojen Italiji nazivao se Prva zona. Prema tom ugovoru što su ga potpisali Pavelić i Mussolini Italija je dobila dio Dalmacije, i to područje Zadra, Šibenika, Splita, otoke Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčulu, Mljet i mnoge druge manje otoke te dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara. Odmah nakon sklapanja sporazuma Italija je napravila novu administrativnu podjelu ustupljenih područja koja je bila suprotna izmjeni diplomatskih pisama glede upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule. Pod vladavinom Italije u tim je krajevima provođena sustavna talijanizacija. Uz ostalo, dovedeni su službenici iz Italije, učitelji, profesori, liječnici, trgovci i drugi. Talijanski fašisti provodili su teror, a specijalni sud izricao je kaznu za najsitnije prijestupe.
* Sporazum o vojničkim pitanjima. Odnosio se na jadransko primorsko područje, a NDH se obvezala da ne svome obalnom i priobalnom području neće graditi nikakve vojne objekte, neće držati ratnu mornaricu, osim za policijske poslove i poslove financijskoga nadzora. Ova zona poznata je kao Druga zona.
Područje od te crte do crte njemačko-talijanskog razgraničenja utjecaja na NDH bilo je poznato kao Treća zona.
* Ugovor o jamstvu i suradnji Kraljevine Italije i Kraljevine Hrvatske. Njime Italiji pripada 25 godina jamčenja za političku nezavisnost Hrvatske i njenu teritorijalnu cjelovitost. NDH se obvezala da neće sklapati međunarodne sporazume koji bi bili u suprotnosti s tim jamstvom. Hrvatska se obvezala koristiti iskustva talijanske vojske za ustrojstvo i izobrazbu svoje vojske.
Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino, je talijanski princ koji je nosio i naslov vojvode od Spoleta, a kojemu je ponuđena hrvatska kraljevska kruna, prema Zakonskoj odredbi o Zvonimirovoj kruni. Prije Rimskih ugovora Poglavnik je bila institucija koja je označavala državni suverenitet, kasnije to svojstvo prjelazi na Zvonimirovu krunu. To načelo je u skladu s postavkama korporativne države jer država predstavlja poseban organizam koji ima svoju volju i svijest a narodna se volja ostvaruje kroz organizacije i institucije te države. Kruna je prema jednome izvoru bila oblika zlatnoga vijenca s hrvatskim pleterom na koji je bio pričvršćen nešto veći križ, te je zajedno s zlatnom jabukom bila predana vojvodi od Spoleta. Presude su se i dalje izricale u ime Nezavisne Države Hrvatske. Iako Aimone nikad nije stupio na hrvatsko tlo on je temeljem Rimskih ugovora i temeljem prethodnoga sporazuma kraljevske kuće Savoja i Ante Pavelića bio hrvatski kralj s imenom Tomislav II. od Hrvatske a NDH je bila Kraljevina Hrvatska. Postoji i akt o abdikaciji od 20. kolovoza 1943. Nakon tajnoga primirja koje je potpisano 3. rujna 1943. u Sirakuzi, Kraljevina Italija bezuvjetno kapitulira 8. rujna 1943. kada se objavljuje i primirje između Italije i Saveznika. Nakon kapitulacije Italije Ante Pavelić stavio je 9. rujna 1943. izvan pravne moći Rimske ugovore, a nakon konzultacija s Njemačkom. Javnost je o tome obaviještena 10. rujna 1943. U drugim izvorima akt o abdikaciji ima nadnevak 12. listopada 1943.Zanimljivost
Istovremeno s naredbom za napad na Jugoslaviju Hitler izdaje direktivu SS generalu Edmundu Veesenmayeru da na području budućih ostataka Jugoslavije pronađe pogodne osobe za rukovođenje novih nacističkoj njemačkoj prijateljskih država koje će biti stvorene. Nakon nastanka NDH i Srbije pod Vladom narodnog spasa zadatak ovog SS generala je bio pomoć u stvaranju državnih ustroja novonastalih kvislinških država.
