ponedjeljak, 18.11.2019.
|
Esther Gitman: Hrvati su spasili tisuće Židova, a Stepinac je svetac "Paveliću su ljudi slali peticije, svojim imenima i prezimenima tražili milost za Židove. Ti su ljudi lučonoše mira, a takvih dokumenata o otporu fašizmu nema ni jedan europski narod" 27. veljače 2011. u 12:03 249 komentara 9424 prikaza Upravo se čita... Foto: ' ' Pogledajte galeriju 1/5  Autor Jadranka Jureško-Kero Podijelite članak5583206 Početkom ožujka u američke knjižnice dolazi knjiga "Kad hrabrost prevlada" (When Courage Prevailed) povjesničarke Esther Gitman, koja obrađuje temu spašavanja i preživljavanja Židova u NDH te ulozi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u tom razdoblju. Gitman je rođena u židovskoj obitelji u Sarajevu iz kojeg je s majkom pobjegla ratne 1941. godine. Od 1972. godine živi u New Yorku, a od 1999. godine posvetila se znanstvenom proučavanju sudbine židovskog naroda u kvislinškoj Pavelićevoj državi te je privukla pažnju hrvatske i svjetske javnosti dosada nepoznatim povijesnim dokumentima koji potvrđuju Stepinčevu ustrajnost u spašavanju ugroženih, a posebno Židova tijekom 2. svjetskog rata. Večernji list posjeduje knjigu o kojoj smo ekskluzivno s autoricom Esther Gitman razgovarali u New Yorku. Gospođo Gitman, vaša je knjiga i prije objavljivanja pokrenula polemike među povjesničarima koji su NDH istraživali isključivo kroz zločine i ubojstva, avi progovarate o hrabrosti i dobroti onih koji su spašavali tuđe živote i po cijenu gubitka vlastitoga? – Kad pišemo o dobrome, to ne umanjuje zločine, ali ja sam zaključila, proučivši desetke tisuća dokumenata iz NDH da je potrebno progovoriti i o svim onim Hrvatima koji nisu podržavali ustaški režim i mržnju prema Židovima nego su koristili svaku prigodu da pomognu spasiti svog prijatelja, susjeda, poslodavca jer su bili istinski uvjereni da Pavelić radi zločin protiv čovječanstva. Malo se govorilo u hrvatskoj javnosti nakon 2. svjetskog rata, ali i nakon devedesetih o onima koji su spašavali Židove. Povjesničari su u Jugoslaviji napisali tisuće knjiga, monografija i eseja fokusirajući se na progone i ubojstva, i to je svakako potrebno, ali kako narod kaže – svaka priča ima dvije strane i da bi istina o tom krvavom razdoblju bila potpuna treba se sjetiti i svih dobrih ljudi koji su bili svjetlo u toj tami i sačuvali živote tisućama hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Židova. Prije 2. svjetskog rata u Hrvatskoj i BiH živjelo je 40 tisuća Židova. Vi navodite da je NDH preživjelo 9500 tisuća Židova, a možda i više od tog broja te je to zasluga onih Hrvata koji nisu podržavali fašiste. Kakva ste svjedočanstva pronašli u arhivama? – Osobno sam razgovarala sa 77 svjedoka i preslušala 200 snimljenih svjedočanstava. Koristila sam dokumentaciju iz Hrvatskog državnog arhiva, State Departmenta u koja su se slijevale depeše iz tadašnjih veleposlanstava u Beogradu i Zagrebu, Muzeja holokausta u Washingtonu te iz niza drugih izvora. Brzo sam shvatila da velika većina Hrvata nije željela Pavelića, oni ga nisu izabrali, on je nametnut od Hitlera i Mussolinija nakon što je Maček odbio biti nacistički sluga. Pavelić nije bio intelektualac, a Hitler je zaključio da se s njime može manipulirati. Kad sam dobila Fulbrightovu stipendiju i 2002. se preselila jednu godinu u Zagreb, preokrenula sam desetke tisuća dokumenta i bilježila sve što je imalo veze sa spašavanjem ili bijegom Židova od holokausta u NDH. Pronašla sam priče o ljudskosti ljudi koji su Paveliću pisali pisma i peticije s vlastitim imenom i prezimenom, i tražili milost za Židove. Bila sam šokirana činjenicom da ni jedan drugi europski narod koji je bio pod nacističkom čizmom nema takvih dokumenata, odnosno u tim se zemljama nisu otvoreno suprotstavili fašistima da bi spasili Židove. Jedino je unutar granica NDH bilo predstavnika hrvatskog naroda koji su ostavili pisani trag o svojim pokušajima da sačuvaju Židove od smrti. Ti su ljudi bili lučonoše mira, oni su svjetlo u tami, nada da se zlo može pobijediti. Kako je vaš mentor profesor Ivo Goldstein reagirao kad ste otkrili čime se želite znanstveno baviti? – Prvi put smo se vidjeli 2002. godine kod američkog veleposlanika u Zagrebu. Gospodin Goldstein je pristao biti moj mentor, uvjet je bio da to bude sveučilišni profesor i priznajem, iznenadio se kad sam kazala da ću proučavati spašavanje Židova u NDH. Pitao me, zar zaista ima tako puno tih primjera da se mogu znanstveno obraditi i ja sam odgovorila da su zagrebački arhivi puni svjedočanstava i dokumenata. Meni je, kao slobodnoj ženi, koja nije materijalno ovisila ni o kome i koja nije odrasla u komunizmu bilo potpuno jasno da tema o Hrvatima i Stepincu koji su spašavali Židove sigurno nije bila popularna u Titovo doba. U knjizi donosite primjere u kojima Hrvati pomažu Židovima? – Da, imam dopis koji je jedna tvrtka poslala s molbom da se njezinog židovskog uposlenika Slavka Neumana ne pošalje u koncentracijski logor. Opisavši svog kolegu kao dobrog i lojalnog uposlenika, koga znaju već 19 godina, dopis su potpisali drugi uposlenici kompanije, njih trideset i dvoje. Jednu drugu peticiju, u korist izvjesne Branke Spitzer, da joj se vrati njezina konfiscirana mala trgovina, potpisalo je 110 njezinih sugrađana u selu Velika Kopanica. Židovima su pomagale časne sestre i svećenici, hrvatski partizani, ali i neki dužnosnici NDH, talijanska 2. armija. Ministar zdravstva NDH dr. Ivan Petrić pristao je na prijedlog zagrebačkog liječnika Miroslava Schlesingera da zbog akutne nestašice liječnika u Bosni, tamo pošalje židovske liječnike koji su već ostali bez posla ili bili na putu deportacije u logore kako bi pomogli u liječenju tifusa i sifilisa. Tu je ideju podržao i Ante Pavelić uz opasku: "Uvijek ih se može i kasnije, kada izliječe bosansko stanovništvo, eliminirati". Pišete kako su krajem devedesetih učestala pitanja vaše kćeri o židovskom podrijetlu, bijegu iz Sarajeva početkom rata, ljudima koji su pomagali da preživite te vas je to motiviralo da potražite odgovore kako bi kćer, ali i šestero unučadi doznalo istinu. Na tom putu uslijedila su i iznenađenja? – Iz Sarajeva sam pobjegla 1941., ali s majkom sam se zbog njenih roditelja vratila nakon rata 1945. Brzo su shvatili da nakon ustaškog ne žele živjeti pod Titovim komunističkim režimom i kao osmogodišnja djevojčica zauvijek sam napustila rodni grad i preselili smo se u Izrael. Hrvatski jezik nikad nisam potpuno zaboravila, ali sam ga obnavljala prije desetak godina kad sam počela spremati doktorat u New Yorku. Uz pisane dokaze o spašavanju Židova i toplim ljudskim pričama koje sam pronašla, najveće iznenađenje za mene je bio nadbiskup Alojzije Stepinac, za kojeg prije nisam nikada čula. Imala sam krivu percepciju, kao mnogi Židovi, da su katolički svećenici služili ustaškom režimu i onda sam pronašla Stepinčeva pisma i znala sam da držim svjetlo u rukama. Zamislite, Stepinac je još 1938. godine na jednom predavanju rekao da Hrvati žele državu i da je mogu dobiti, ali nikako ne smiju biti neljudi i osvećivati se drugima nego je graditi na temeljima pravde i jednakosti. Čitatelji vaše knjige prvi će put vidjeti i neka od pisama koja je Stepinac slao Andriji Artukoviću, ministru unutarnjih poslova NDH, u kojima traži da prestanu ponižavati, proganjati i ubijati Židove. – Stepinac je živio sa svojim narodom, on je bio svećenik, intelektualac i čovjekoljub. Duboko je suosjećao sa svim žrtvama i sve njegove misli i djela bili su usmjereni prema spašavanju svog puka, ne samo Židova. Meni nikako nije jasno zašto vi Hrvati niste znanstveno proučili i činjenicu da su neki pošteni i pametni Hrvati tijekom NDH spašavali i predstavnike srpskog naroda. To je tema o kojoj također imam puno dokumenata. Stepinac je u ratnim, teškim okolnostima postavio neke humane norme i pridržavao se temeljnih ljudskih prava te je bez straha za svoj život pisao Artukoviću upozoravajući ga da će ustaški zločini baciti stigmu na hrvatski narod. On je govorio da su ustaše „uništile tijelo i dušu hrvatskog naroda". Kad je Heinrich Himmler u svibnju 1943. došao Paveliću i tražio da se u logore u Njemačku pošalju i Židovi iz miješanih brakova upravo je Stepinac zaustavio te strahote. Vi tvrdite da je Alojzije Stepinac predvidio da će nakon kraja rata i antifašističke pobjede Hrvati kao narod biti prozivani i percipirani kao ubojice, upravo zbog zločina na koje je nadbiskup upozoravao Pavelića i njegove ministre? – Da, to je Stepinac govorio, ali ga ustaše nisu slušali. Kao pametan čovjek, duboko svjestan svega što su počinili pojedinci iz hrvatskog naroda, naglašavao je da će posljedice za poslijeratnu Hrvatsku biti teške te će ratni zločini ostaviti gorak okus te blokirati razvoj hrvatskog naroda jer će vuči za sobom teret ustaških grijeha koji se neće nikad zaboraviti. Moja knjiga još nije u prodaji po knjižarama, ali ja sam spremna na reakcije koje će uslijediti od nekih kojima će smetati što pišem o Stepincu ili neće razumjeti da ne prikrivam zločine nego ukazujem da u svakom zlom vremenu ima onih ljudi koji žrtvuju sebe da bi spasili druge, da bi pokazali da zlo ne može uspjeti do kraja u svom naumu jer su mu stali na put. Pavelić je tražio od Vatikana da pozovu Stepinca u Rim, poslije rata Tito mu je nudio da napusti zemlju ali on je ostao uz svoj narod. On je bio jednostavno častan, dobar čovjek koji je znao da može svakog dana biti ubijen ali život mu ništa nije značio ako ne pomaže nemoćnima. Za mene je Stepinac model, on je uzor humanosti i ljubavi prema čovjeku bez obzira kojoj on vjeri ili rasi pripada. Njegove misli i ideje su bile pozitivne i uvjerena sam da će i nakon moje knjige mnogi spoznati koliko je Stepinac dobroga učinio za židovski i hrvatski narod. Poznato vam je da u lipnju u Hrvatsku dolazi papa Benedikt XVI. i sve su glasnija šaputanja da će Alojzija Stepinca proglasiti svecem. Kako to komentirate? – Ne mogu se miješati u crkvena pravila, ali mogu komentirati da je za mene osobno Stepinac sveti čovjek koji je spasio brojne Židove. Pokazao je kao i drugi Hrvati koji su slijedili njegov put pomaganja da i u najmračnijim trenucima ljudske povijesti, postoji svjetlost i velikodušnost pojedinca. Bez takvih ljudi moja majka i ja ne bismo bile spašene i stoga ću se radovati sa svima koji će moguće proglašenje Stepinca svetim dočekati s odobravanjem. Gospođo Gitman, 2008. godine na međunarodnom simpoziju o Stepincu održanom u Zagrebu, rekli ste da vam je kroza sve godine istraživanja neprestano dolazilo jedno pitanje na pamet: "Kako bih se ja ponašala pod represivnim režimom? Bih li bila hrabra poput nadbiskupa Stepinca i stotine drugih koji su riskirali svoj život i život svojih obitelji?" Imate li danas odgovor? – Ne, još uvijek nemam odgovor, ali se svakim danom sve više divim njihovoj hrabrosti i zahvaljujem se što su postojali takvi ljudi. U Hrvatskoj je pokrenut prijedlog za istraživanje komunističkih poslijeratnih zločina. Kako to komentirate? – Slažem se da treba sve istražiti i podržavam takve akcije, a imam u svojoj arhivi dokumente koji možda mogu pomoći. I ja sam tek četrdesetak godina nakon 2. svjetskog rata krenula u potragu za istinom o spašavanju Židova i vidite da nikad nije kasno za tako plemenite poslove i stoga držim da i Hrvati imaju pravo znati potpunu istinu o svojoj prošlosti. Kakvi “Rasni zakoni”!? Pa izbornik boksačke reprezentacije bio im je crnac?! Published 8 mjeseci ago on 29.05.2018. By Croative News Staff • Mnogi ne znaju da je ponajbolji američki boksač Jimmy Lyggett u kategoriji „obojenih“ mirno živio u centru Zagreba gotovo petnaest godina, te bio izbornik boksačke reprezentacije NDH! Nezavisna Država Hrvatska je od svog postanka 10. 4. 1941. godine bila neželjeno dijete na karti europskih, pa i svjetskih država ondašnjeg turbulentnog doba ratova. Malo koja država, a i narod trpi toliku stigmu poput NDH, kao da su se u njoj rodili i djelovali Hitler, Mussolini i Franco zajedno, pa se još negdje skrivaju i rovare. Prateći današnje medije, gdje moderne „Antife“ galame kao da Hrvati u toj svojoj domovini doista nisu imali drugog posla nego progoniti i ubijati pripadnike drugih naroda, po današnjem bi rekli i manjina. Te iste „Antife“ rado ističu i veličaju zapadnu demokraciju uspostavljenu poslije krvave Francuske revolucije i današnju modernu parlamentarnu demokraciju gdje svatko ima pravo glasa. Moramo se pitati dali je to baš tako. Često se spominje „Amerika“, tj. SAD kao vodilja takvog sustava postavljenog od 1776. godine nakon donošenja poznate „Deklaracije o neovisnosti“. Nije nepoznato da su unatoč donesenoj Deklaraciji i Ustavu, SAD i dalje kroz iduća stoljeća bile suočene sa latentnom ali i otvorenom diskriminacijom crnaca a dijelom i žute rase, poput Kineza, Japanaca a posebna žalosna priča su domoroci, tzv. Indijanci. U tome ozračju nama je zanimljiv slučaj američkog crnca Jimmy Lyggetta tada poznatog boksača i prvaka Sjedinjenih Država, ali u kategoriji „obojenih“ boraca. Naime taj je vrstan boksač pobijedivši svu konkurenciju na tlu Amerike postao prvak svijeta, ali „obojene“ kategorije, te je zbog diskriminacije sportsku sreću potražio na tlu Europe. Borio se u Europi sa najvećim imenima boksa, te protiv tada najpoznatijeg europejca u ringu, Nijemca Maxa Schmelinga. U prvoj borbi je bio diskvalificiran, da bi uzvratna završila – zamislite neriješeno. Igrom slučaja naš je Jimmy boraveći u Beču upoznao Hrvaticu Ružu te se njome oženio i seleći se u Zagreb završio borilačku karijeru okačivši rukavice o klin. Ubrzo je odlučio postati trener, te 1939. godine preuzima trenersko mjesto Hrvatske boksačke reprezentacije. Boks je postao popularan sport diljem Europe i Hrvatske, pa je zagrebačka mladež pohrlila na boksačke treninge u novootvorenoj dvorani u Preradovićevoj ulici. Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine i donošenjem „Rasnih zakona“ Jimmy Lyggett nije imao problema, već unatoč tome 1943. biva postavljen za trenera i izbornika Državne reprezentacije. No u godinama kada se bližio kraj rata i dolazak komunista u ovaj dio Europe i Hrvatske, Lyggett se osjećao ugroženim zbog svog antikomunističkog stava, te odluči napustiti Hrvatsku. Nagovorivši suprugu na odlazak iz Hrvatske, godine 1945. se našao u Milanu gdje mu kako je zapisano umire voljena žena, te se sam vraća u SAD gdje umire 1955. godine. Zanimljivo je danas kako jedan tamnoputi boksač biva popularan u tako „opasnoj“ Državi, te kako ozloglašeni Hitlerov suradnik Heinrich Himmler, dolazeći u Zagreb 1943. nije reagirao na „rasnog uljeza“ u sportskim redovima NDH, a znamo da je i Njemačka tada ukrstila rukavice s našim boksačima. Ne moramo braniti sustav i državu NDH ali poznato je da su u vojsci NDH uz Srbe, generali bili i Židovi, njih 28. uz prikrivani podatak da je posljednji načelnik Glavnog stožera NDH bio Srbin Đuro Grujić, ubijen nakon suđenja u Beogradu 24. rujna 1945. Ove činjenica danas u povijesnom odmaku jasno govore da je Nezavisna Hrvatska bila država poput drugih „satelita, prisiljena to biti, ni bolja niti lošija uz navedenu snošljivost u svim segmentima života za što postoje brojni pisani dokazi. Današnjom stigmatizacijom bivše NDH, vladari „Novog svjetskog poretka“ postižu efekt batine pred kojom se lomi i najmanji otpor vladajućih struktura u postizanju što većeg stupnja poslušnosti, te pristanka na protukršćansku sekularnu državu. To je danas licemjeran i lažan odnos, jer analizirajući SAD-a u to vrijeme, lakoje utvrditi koliko su obojeni bili ponižavani i diskriminirani. Malo je poznat primjer Bessie Coleman, prve američke crnkinje kojoj zbog boje kože nije dopušteno pohađati letačku školu, pa uz pomoć prijatelja odlazi 1919. godine u Francusku gdje uči kaskadersko letenje i skakanje padobranom, vraćajući se u domovinu kao prva crnkinja sa pilotskom dozvolom u povijesti Amerike. Mnogo više je poznat slučaj ratnih zrakoplovaca Lovačke grupe 332, zvanih „Crveni Repovi“, o kojima je u Hollywoodu i snimljen film. Naime radilo se o grupi crnaca koji su obučeni kao letači 1940. godine, ali su zbog diskriminatorne vojne studije „WASP“ iz 1925. godine bili izuzeti iz borbenih operacija tijekom rata. Autor studije Jim Crow je naveo da su „Crnci mentalno inferiorni, po prirodi podređeni i kukavice kada se nađu u opasnosti. Zato nisu podobni za sudjelovanje u borbi“. Ovaj tekst normalan čovjek ne bi napisao ni za crnog neprijatelja. No sve se promijenilo1943. godine, naredbom Ministarstva rata kada je formirana „Lovačka grupa 332“, te upućena u južnu Italiju u zračne borbe protiv Nijemaca gdje se naravno proslavila. Uz primjere potiho diskriminiranih pjevača Nat King Cola, Louisa Armstronga i drugih, znakovito je kako u filmskoj industriji neki obojeni glumac stasa u glavnim ulogama tek šezdesetih godina prošloga stoljeća. Bio je to Sidney Poitier, ipak porijeklom sa Bahama i godine 1963. dobiva Oskara za glavnu ulogu u filmu „Lilies of the Field“. Sjećam se i danas nevjerojatne priče da je do početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća postao najbolje plaćeni glumac na svijetu. Najveći udar u novijoj povijesti doživjeli su crnci 1968. godine atentatom na baptističkog pastora i političkog aktivista Martina Luthera Kinga koji se predano borio za prava crnaca. Njega su neprestano bezrazložno zatvarali, a militantni protivnici mu kao svećeniku palili crkvu i bacali bombe na kuću. Rasna netrpeljivost je na tlu SAD-a trajala još dugo nakon ukidanja robovlasništva, a najduže se zadržala u vojnom sektoru, gdje su obojeni kod upisa na prestižni „West Point“ bili diskriminirani. Kada pišem o ovom mučnom razdoblju SAD-a koje je u pojedinim državama „Juga“ do novijeg doba imalo osobine robovlasničkog sustava, sjetim se grada u kojem sam se rodio – Korčule. Tamo se čuva „Statut grada i otoka Korčule“, iz 1214. godine, najstariji pravni dokument u Hrvata, jedan od najstarijih u ovom dijelu Europe, a nakon ruske „Pravde“, najstariji pravni dokument u slavenskih naroda. U tom korčulanskom „Statutu“ na stranici 192. GL. CXLI piše o zabrani trgovanja robljem pod prijetnjom kazne od sto zlatnih dukata, dok na stranici 163. GL. CXLII piše o zabrani boravka Kataloncima i Sicilijancima na otoku i gradu Korčuli, upravo jer se na njih sumnjalo da trguju robljem. Smjeli su pristati samo jedan dan u opskrbi namirnicama i vodom. Umjesto zaključka se nameće činjenica da ratni zločin ne zastarijeva, a zločin segregacije niti postoji, niti je igdje definiran. Samo postoji zločin “Aparthejda“ koji se odnosio na Južnoafričku republiku i nije u vezi sa navedenim propustom. Tekst: Smiljan Strihić/Nacija Foto: Smiljan Strihić / presnimka iz Hrvatskog športskog muzeja |
