|
EUROPE NEEEWS
Opcije Cibone za prolaz:
1. Cibona osigurava plasman u četvrtfinale Eurolige pobjedom nad Efesom u zadnjem kolu u Zagrebu
2. Poraz od Turaka manji od šest, no tada bi za slavlje u Zagrebu bio nužan trijumf Benettona u Ateni
Prva realna prilika za Final Four
Slažući priču o mogućnosti ulaska Cibone u četvrtfinale Eurolige, i listajući klupski vodič, došli smo do zaključka da je novija povijest Ciboninih nastupa u Europi zapravo povijest poraza i propuštenih prilika.
Budući da se i o propuštenim prilikama dugo govori i usađene su u kolektivo pamćenje upravo onako kako su usađeni i uspjesi i iskorištene prilike, valja reći da se Cibona polako ali sigurno približila svijetlom uzoru iz Maksimira, Dinamu, čija se cjelokupna povijest pretvorila u mit upravo zahvaljujući veličanstvenim i grandioznim propuštenim prilikama.
Ovosezonska momčad “vukova”, bitno različita (a na to ćemo se osvrnuti malo poslije) od onih koje su defilirale Draženovom dvoranom u proteklih petnaestak sezona, u prilici je, eventualnom pobjedom protiv Efes Pilsena, prekinuti niz, nikako crni, ali svakako sivi, nakon kojeg nitko poraz od Efesa ne bi smatrao tragedijom, jer su se svi naučili na takve ishode kao “magarac na batine”.
Iako su se sustavi natjecanja mijenjali, iako su se i nositelji “licence” najelitnijeg klupskog europskog natjecanja (Fiba & Uleb), mijenjali, pokušat ćemo iz povijesti izvući nekoliko ključnih partija. U sezoni ‘94./’95., kad je trener bio Aco Petrović, Cibonu je u četvrtfinalu izbacio madridski Real u dvije utakmice. Zbog suspenzije (doping) četvrtfinale je propustio jedini stranac u momčadi, Gerrod Abram, prvi igrač bio je Veljko Mršić, a zagrebačka utakmica ostat će zapamćena po spektakularnom zakucavanju mlađahnog Slavena Rimca preko gorostasnog Sabonisa. Real, koji je vodio današnji trener Panathinaikosa, Željko Obradović, poslije je postao klupski prvak Europe.
U sezoni ‘96./’97. Cibonu je s 2-1 u pobjedama izbacila ljubljanska Olimpija u osmini finala, i to posljednjim ubačajem Gruzijca Stepanie sekundu prije kraja treće, zagrebačke, utakmice. Olimpija je poslije išla na ozljedama desetkovani Milano, koji je izbacila u tri utakmice, i otišla na FF u Rim. Ta je momčad Cibone bila odlična, mlada, imala je kontinuitet iz “projekta Dona”, a vodio ju je Repeša. Mulaomerović (16 poena), Radulović (11.5) i Rimac (11) bili su prvi strijelci, Rus Kisurin jedini stranac, a Gordan Giriček odigrao je prve euroligaške minute.
Iduće sezone (‘97./’98.) Cibona je prvi put nakon rata igrala s beogradskim Partizanom, i pobijedila ga u obje utakmice pod vodstvom Ace Petrovića. Ispala je od Efesa u osmini finala, u dvije utakmice, a u zagrebačkoj su igrana tri produžetka. Mulaomerović (15 poena u prosjeku) i Rimac (11 poena) bili su prvi igrači, ozbiljnu minutažu dobio je 20-godišnji Gordan Giriček (16 minuta, 7 poena), stranci su bili Amerikanac Atkins i Rus Kisurin.
Razlazom te momčadi, koji je uslijedio odmah nakon sezone, završen je i posljednji ozbiljan pokušaj Cibone da iz vlastitog omladinskog pogona regrutira igrače za seniore, i krenula su kratkoročna rješenja “kupi sve što se na domaćem tržištu nudi”. A i treneri su se trošili i mijenjali “svjetlosnom brzinom”.
Sezonu ‘99./’00. kvalitetom su nosili Giriček, Sesar i Prkačin, a na pola sezone Vinka Jelovca je na klupi zamijenio Neven Spahija, kojem je to bio prvi ozbiljan trenerski angažman. U četvrtfinalu su izbacili CSKA, pobijedivši u obje utakmice u Moskvi i izgubivši jednu u Zagrebu. No, u četvrtfinalu su naletjeli na kasnijeg prvaka, Panathinaikos (opet Obradović!) i ispali u dvije. Nakon toga je krenuo Uleb, a Cibona ima kontinuitet ulaska u drugi krug (osim sezone ‘01./’02., sjećate se ekspresnog dolaska i odlaska Dine Rađe), ali nije imala realne šanse da dođe među najbolje.
Ova je sezona po mnogo čemu posebna, prvi put za Cibonu igraju četvorica Amerikanaca (u Euroligi trojica imaju pravo nastupa, dok Brown igra samo GL), trener Anzulović ima kontinuitet (treća sezona na klupi), a skupina, koju su “vukovi” prošli zahvaljujući “povoljnom položaju zvijezda i planeta”, nije slutila na dobro. No, eto, bez rezultatskog pritiska, “cibosi” sjajno igraju u “Top 16”, iako dobar dio njih volontira na parketu, a protiv Efesa bit će u prilici osigurati dvije utakmice na svom terenu protiv Tau Ceramice u četvrtfinalu i imaju realnu šansu otići i na Final Four u Prag.
Stranci su budućnost Cibone
Četiri su stranca u aktualnoj momčadi Cibone, među ostalim, rezultat upravo Cibonine novije kadrovske politike, ili njezina nedostatka, koja je “domaće resurse” trošila brzo i nesmiljeno, zahvaljujući neusporedivo većim financijskim potencijalima u odnosu na ostale hrvatske klubove. Bez kvalitetnije vlastite proizvodnje i bez pravodobnog dovođenja potencijala iz Hrvatske, četiri su stranca Cibonina realnost i u budućnosti. U ovom su trenutku u Ciboni, da je bilo malo dobre volje i spremnosti za dogovor, mogli biti Goran Vrbanc iz Rijeke, Hrvoje Kovačević iz Broda, Hrvoje Perić iz Splita, ili netko četvrti... No, to je neka druga tema i druga analiza.
Keep it real
by
Hrc
|
