Navijač Hajduka

utorak, 08.06.2010.

SEZONA 2009/2010

Prije svega tija bi se zahvalit svim ljudima koji su mi se javili nakon što sam objavio svoj plan i program za ozdravljenje NK Hajduk. Javili su se i poznati i nepoznati, razni prijatelji, te se komentiralo po mnogim navijačkim forumima. Neka, baš mi je bilo drago jer upravo je to i bila svrha objavljivanja samog programa. Kroz njegovu objavu nisam tražio svojih 5 minuta slave, već sam želio da se konačno malo pokrene konstruktivna rasprava što i kako napraviti da bi klub konačno ozdravio i počeo živiti na zdravim temeljima. Hvala i svima onima koji su ponudili i neke svoje prijedloge (npr. uvođenje kanala HajdukTV), a upravo takvi prijedlozi su više nego poželjni. Da se razumimo, ne mislim kako sam sa svojim programom „popija pamet svita“, niti kako je on sam po sebi nešto posebno. Pa sam program sam napisao za svega nekoliko dana i koliko mi se čini on sam po sebi predstavlja većinu onoga što svaki pozitivni navijač traži da se napravi od voljenog nam kluba. Toliko o mom programu, a svi oni koji ga nisu pročitali neka to slobodno učine i po mogućnost ostave svoj komentar.

Za ovaj put sam spremija nekoliko novih tema, pa krenimo redom:


1. Hajduk u sezoni 2009/2010

Što reći za prethodnu sezonu? Da li da budemo zadovoljni sa osvojenim kupom (prvim trofejem nakon punih pet sezona) i na kraju drugim mjestom u prvenstvu ili da budemo razočarani ranim ispadanjem iz Europe i ranim zaostajanjem za Dinamom u prvenstvu i uz sve to lošom igrom tijekom većeg dijela sezone?! To je ona stara priča o tome kako netko želi gledati na stvari, „da li je čaša napola puna ili napola prazna“. No, jedno je u svemu tome sigurno, klub nije napravio velike iskorake u organizacijskom smislu! Sezona u kojoj klub promjeni čak petoricu trenera (Miše, Kalinić, Španjić, Reja i Poklepović) nam zorno ilustrira koliko je bilo lutanja. No, teško je očekivati bolje stanje kada su u klubu polupismeni ljudi s kriminalnim dosjeima, bivši ovisnici, ljudi skloni alkoholu i kocki, ljudi skloni noćarenju i druženju s ljubavnicama i sl. Nisam u to da se zaviruje u tuđi privatni život, ali ako želimo bolje sutra našem klubu onda na čelu kluba trebaju biti čestiti i sposobni ljudi, a predsjednik kluba treba biti preženca, a ne čovjek kojem se ruga „pola grada“. Uz sve to taj isti gospodin nikako nije spreman prihvatiti bilo kakvu kritiku, pa niti promijeniti svoj odnos prema navijačima i ljudima koji vole ovaj klub. Ne želim ulaziti u namjere koje on ima otkada je došao na mjesto predsjednika kluba (koje zaista mogu biti iskrene i možda on stvarno želi najbolje samom klubu), ali on (i njegovi suradnici) jednostavno moraju shvatiti da klub nikada nije niti će ikada biti njihova privatna stvar i da su oni bez navijača i ljubavi koji ti isti navijači daju za svoj klub zapravo jedno veliko ništa. Ako svi oni zaista žele bolje sutra onda trebaju prvo promijeniti sebe i svoje bahato ponašanje, a tek onda imaju za pravo tražiti od drugih da ih poštuju i cijene njihov rad...

Loše stvari:
- 5 različitih trenera u jednoj sezoni dokaz je lutanja i nepovjerenja u vlastiti trenerski kadar. Stječe se dojam da ni najbolji treneri na svijetu ne bi mogli izdržati jednu punu sezonu na Poljudu.
- Dovođenje Brazilaca koji su svega pola godine proveli na Poljudu i za njih se platilo oko 300 000 eura odštete za posudbu plus plaće igračima. Potpuno promašen posao. Tko je iza ovog posla stajao i tko je za taj posao odgovarao? Pa naravno, nitko...
- Dovođenje „pojačanja“ tipa Rodić za kojeg su se na ime odštete platili masni novci da bi ga se iz kluba sada pustilo bez odštete. U cijeloj toj priči najmanje je kriv sam igrač jer ako je na razini kluba donesena odluka da se isplati dati toliki novac za samog igrača i da je on pojačanje onda igraču treba dati kontinuitet nastupa, a ne ga tjerati nakon svega nekoliko odigranih utakmica. Sličnu sudbinu je doživio i Ivo Smoje. On je došao u klub bez odštete, ali je njegova godišnja gaža između 80-100 tisuća eura. Odigrao je svega nekoliko utakmica i onda pravac druga momčad. Tko je za to odgovarao?! Odgovor je opet isti, nitko! Nije na meni da procjenjujem tko je dovoljno dobar za Hajduk, ali oni koji donesu procjenu iza nje moraju i stati.
- Na platnom spisku kluba je i dalje preko 50 profesionalnih igrača. Apsolutno nedopustiva brojka!
- Fredi Fiorentini! Koliko ja imam dostupne informacije čovjek i dalje uredno prima plaću od NK Hajduk iako je na „mala vrata“ izbačen iz kluba. Sada više ne mora ni dolazit u klub, a šoldi i dalje stižu na konto... Da živ čovik ne poviruje...
- Udaranje Gorana Vučevića od strane izvjesnog „skrbnika“ izvjesnog kadeta koji je radi smijanja na sastanku suspendiran iz momčadi. Ok, mladenačka ludost, ali i apsolutno opravdana suspenzija. Grozno je to što takvi ljudi uzimaju za pravo da se miješaju u rad kluba i da silom rješavaju stvari. Isti taj „skrbnik“ je odličan prijatelj i Šure i Svagija... Epilog: momak nije izbačen iz kluba, preko svega se prešlo kao da se ništa nije dogodilo, a klub je kao stao iza Vučevića. Poruka svoj ostaloj djeci je da nered u klubu i dalje vlada.
- Tijekom zimske stanke najavljeno je smanjenje plaća igračima koji imaju previsoke ugovore. Prvi apsolutno podržavam taj pristup, ali... Najavljeno je smanjenje ugovora za: Vejića, Šerića, M. Buljata, Jerteca, Skoku, Andrića, Cernat, braću Sharbini. Prva četvorica nisu pristala i poslani su u drugu momčad. Skroz korektan pristup. Ali problem je što drugu petoricu nitko nije niti kontaktirao (bar ne javno)?! Zar za svih ne vrijede ista pravila? Ili je opet bilo „zubova“ u cijeloj priči... Pametnom dosta!
- Pisanje pojedinih novinara (Zdravko Reić) u korist sadašnjeg predsjednika kluba. Gadljivo je čitati tekstove u kojima se Svagi izdiže u nebesa i to samo radi vlastitih interesa samog novinara...
- Odvođenje na pripreme raznih „netjaka“ (Novak, Zulim) za koje trener Reja nije niti znao da postoje u vlastitom kadru. Ovo je bilo Šurino (uz Svagijev blagoslov) maslo...
- Neplansko uvođenje mladih igrača u kadar prve momčadi. Uzmimo primjer krilnih igrača. Za dva mjesta konkurira čak 5-6 igrača. An. Sharbini, Tičinović, Tomasov, Oremuš, Vukušić, pa čak je i Ibričić znao zaigrati na toj poziciji. Epilog svega toga je da igrači nemaju kontinuitet igre, nezadovoljni su, a u svlačionici se stvara negativno ozračje... U planiranju kadra apsolutno ne smije biti previše igrača.
- Prodaja najboljih igrača iz Hajduka je današnja realnost. Klubu je novac važan za preživljavanje i to je razumljivo. Isto tako kako su prošle godine otišli Kalinić i Gabrić tako će nas ove godine napustiti Ibričić i vjerojatno Strinić... Ali ono što nije dobro je ugovor potpisan s Ibričićem u kojem se pogoduje igraču da 20% odštete pripada upravo njemu! Na stranu to što je Ibro trenutno debelo najbolji igrač i ljubimac navijača, ali zašto klub ne bi dobio kompletnu odštetu?! Razlog vjerojatno leži u tome što je pitanje tko će sve podijeliti tih 20%... Ako ukupna odšteta bude iznosila 5M eura, na ovaj način će se klub direktno oštetiti za 1M eura. Sličan primjer imamo i u drugim našim prvoligaškim klubovima. Zar bi se Zec prodavao ovoliko dugo da nema ugovor sa Šibenikom takav da 50% ide klubu, a 50% igraču?! Od ovih 50% što idu igraču treba nahraniti mnoga „gladna usta“ koja žele uzeti „zub“. Ovakvi ugovori po principu da dio odštete ide klubu, a dio igraču se vani odavno ne prakticiraju, ali na brdovitom Balkanu su još uvijek dobrodošli. Još jednom, pametnom dosta!
- Za kraj sam ostavija ono najgore... Dopuštanje bjega „malome Livaji“. Da li je moguće da klub dopusti da mu igrač takvog kalibra nema potpisan profesionalni ugovor?! Svi ljudi koji iti malo prate zbivanja u hrvatskom nogometu već odavno znaju da je Livaja apsolutno nadrastao svoj uzrast i da mu se predviđa lipa budućnost (naravno, uz težak i predan rad). I onda klub kao takav uopće ne ponudi igraču profesionalni ugovor, nego tak sada kada ga strani klubovi žele u svoje redove onda su se sjetili da mu ponude ugovor? Zaista nevjerojatno. I tko je za to kriv i tko će za to odgovarati. Pa naravno, nitko! Na stranu to što svi znamo da je mladom igraču bolje da ostane u svom klubu i da se tu razvija, ali današnji profesionalizam nalaže da kad se netko prepozna kao ekstra talent onda ga se tako treba i tretirati. Jasno, ako igrač ne želi ostati u klubu i ako gleda samo vlastiti interes onda neka mu je „široko polje“, ali pravi mladi igrači se trebaju i nagraditi ugovorom, a pri tom trebaju postojati jasno definirana pravila tko te ugovore i zaslužuje... Pogledajmo sada primjer jednog Tičinovića. Iznimno talentiran mladi nogometaš koji nije dobio priliku u kontinuitetu. Ima ugovor još svega godinu dana i nakon toga može napustiti klub bez odštete. Pa koja budala može potpisat profesionalni ugovor s tako perspektivnim igračem na svega tri godine?! Nažalost politika i odnos prema mladim igračima iz vlastitog pogona još uvijek se nisu promijenili.
- Skautiranje je i dalje ostao ogroman problem (više o tome kako bi skaut služba trebala funkcionirati sam napisao u svom planu i programu) u klubu. Zar je moguće da Šuro osobno ide na utakmicu bosanske lige i tamo provjerava da li je neki igrač za Hajduk ili ne?! Zar je moguće da nam se sada na probu dovodi najbolji strijelac bosanske lige i onda će struka u nekoliko tjedana procijenit da li je taj igrač za Hajduk ili ne?! Koji teatar apsurda... Neću niti pokušat usporedit veliki Chelsea s našim Hajdukom, ali uzmimo za primjer kupovinu mladog i perspektivnog golmana Delača iz Zaprešičkog Intera. Skauti Chelsea su ga godinu dana pratili u svim utakmicama i tek tada su procijenili da je kvalitetna roba i odlučili su se za kupnju. I sve su to napravili u tajnosti kako bi igrača kupili za relativno mali novac. Tako se radi kvalitetan skauting, a ne ova lakrdija od skautinga koja u nas nažalost već godinama vlada...

Vidi li dotični dvojac (Svagi i Šuro) svoje grijehe u svemu gore navedenom?! Kada se sve ove stvari budu posložile na svoje mjesto onda će ih narod (možda i) zavoliti, no takvo što očekivati bilo bi zaista uzaludno. Nikakvi kupovi ni prvenstva ne mogu sprati gorak okus koje gore navedene točke mogu napravit!

Dobre stvari:
- Mali, ali ipak vidljivi pomak u omladinskoj školi. I juniori i kadeti su osvojili kup, a kadetima je prvenstvo za malo izmaklo. Još je ostalo dosta posla u narednim godinama da bi ocjena u potpunosti bila pozitivna. No rad Gorana Vučevića i njegove ekipe predstavlja svijetlo u tunelu.
- Iako mi se trenutna garnitura ljudi koji upravljaju klubom niti malo ne sviđa mora im se priznat da barem nisu kupovali super ekstra pojačanja za velike novce već da su koliko toliko racionalizirali rashode kluba. I ovdje ima još dosta posla za napraviti, ali mali plus ipak stoji.

Neutralne stvari:
- Rezultat ove sezone sam po sebi može spasti u ovu kategoriju. Kad se podvuče crta onda rano ispadanje iz Europe, drugo mjesto u prvenstvu i na kraju osvojeni kup po meni ne spadaju niti u nekakav veliki uspjeh, ali niti u potpuni debakl samog kluba.
- Dovođenje braće Sharbini koja za sada apsolutno nisu opravdala status pojačanja, ali treba im dati vremena za adaptaciju i kontinuitet nastupa. Možda u budućnosti proigraju i opravdaju svoje dovođenje.
- Trener seniorske ekipe je bitna karika u lancu samog kluba. Iako iznimno poštujem šjor Špacu pitanje je zašto se klub ne okrene nekom mlađem treneru kojemu bi povjerio dugogodišnji mandat na raspolaganje i dao mu punu podršku u svom radu. Ovako mi se čini da je samo pitanje mjeseca kada će Špacu smijeniti. Sama ideja da se Špaci pridijeli neki mlađi trener koji će ga naslijediti i nije loša, no pitanje je koliko se to u praksi stvarno može i primijeniti. U svakom slučaju početak sljedeće sezone će nam ponuditi Hajduk u obliku „pirje“.


2. HNL u sezoni 2009/2010

Što reći općenito o sezoni 2009/2010 u HNL-u? Možda bi najbolji odgovor bio: kakvo nam je društvo u kojem živimo takav nam je i nogomet! Imali smo sezonu prepunu apsurda na svim razinama. Gledanost na stadionima u prosjeku iznosi svega nekoliko tisuća gledatelja po utakmici (čak i Premijer liga BiH ima veću posječenost?!), nogomet koji se igra je ispod svake razine, ponašanje vodećih ljudi (Svaguša i Mamić) naših najboljih klubova je ispod svake razine normalnog i civiliziranog društva, sprdačina sa dodjeljivanjem licenci za igranje u prvoj lizi je zaista za ne povjerovati, ne zna se koliko klubova ispada, a koliko ulazi u prvu HNL, proslava naslova prvaka ispred svega nekoliko stotina ljudi i još mnogo toga obilježilo je ovu sezonu naše po mnogo čemu loše lige. Osjećaj svih poštenih i istinskih zaljubljenika u ovaj sport nam govori da ćemo i u sljedećoj sezoni gledati iste ili vrlo slične stvari. Zašto? Zato što nema vizije u kojem smjeru treba ići naš sport, zato što isti ljudi (Marković i Srebrić) koji vode HNS jednostavno nemaju ni trun morala u sebi da odstupe s te pozicije i da prepuste mlađim i poštenijim ljudima (ako takvi zaista i postoje) svoja mjesta. Oni gledaju samo kako da napune svoje džepove i nikada im dosta. Isto tako oni su vrlo lukavo izdvojili Udrugu prvoligaša iz samog HNS-a i na taj način su oprali ruke od svega lošeg što se na domaćim terenima događa, dok s druge strane sebi pripisuju zasluge reprezentacije. Stvorili su takav instrument glasovanja za izbor glavnih ljudi HNS-a tako da ih jednostavno nitko nikada ne može smijeniti, a toliko su bahati da javno kažu kako će otići kada to njih bude volja (odnosno kada im džepovi budu dovoljno ispunjeni). S druge strane Udruga prvoligaša svako malo mijenja svoje čelnike i apsolutno nema nikakvu viziju niti koliku ćemo ligu imati, niti kako osigurati sponzore kojih zapravo više nema i sl. Sve u svemu dok je ovakvo stanje nemamo se pravo nadati boljim danima...


3. NAMJEŠTANJE UTAKMICA

Onaj tko misli da u HNL-u nema namještanja utakmica taj je zaista naivan čovjek. S druge strane jednako tako pretjeruju i oni koji u svakoj utakmici vide dogovor, namještanje i teorije zavjere. Istina je jednostavna i ona glasi: namještanje utakmica u HNL-u postoj! Istini za volju namještanja nisu toliko česta koliko se o njima priča, ali ipak postoje. Kao višegodišnji igrač treće i četvrte HNL (od svoje 18. pa do 23. godine) pokušat ću objasniti na koji način se to ostvaruje. Načini na koje se utakmica može namjestiti:

1. Posrednik jednog kluba ulazi u „provjerene“ igrače drugog kluba. Ovo posrednik se odnosi na čovjeka koji je vrlo blizak predsjedniku kluba i obavlja prljave zadatke za klub. Ovo „provjereni“ igrači se odnosi na igrače za koje se zna da su potkupljivi. Znači, nekoliko dana prije same utakmice posrednik se javlja nekolicini „provjerenih“ igrača i obećava im novac za malo slabiju izvedbu na terenu. Može se dogoditi i da se posrednici dvaju klubova direktno dogovore oko ishoda rezultata utakmice. Tada posrednik jednog kluba „ulazi“ u igrače svog kluba i od njih traži da puste utakmicu uz određenu naknadu. Tako se na terenu nađu 22 igrača od koji zapravo svega 3 ili 4 igrača „puštaju utakmicu“ dok se svi ostali normalno bore za svoj klub. Najčešće ni sam trener momčadi koja „pušta“ utakmicu ne zna što se događa. Zna se dogoditi (vrlo rijetko) da na ovaj način dogovorene utakmice završe „krivim“ rezultatom, jer ostatak igrača koji nije potkupljen uspije nadoknaditi zalaganje potkupljenih igrača. Ovakva namještanja u našim ligama su najčešća (i sam Hrvoje Vejić je javno govorio da se slične stvari događaju i u ruskoj lizi). Ovo govorim iz prve ruke jer sam i sam sudjelovao u nekoliko takvih utakmica. Naravno, kasnije kroz priču sa suigračima saznaš u koga se i kada „ušlo“, a taj igrač takve stvari demantira. Sada se mnogi pitaju, pa kome je u interesu u trećoj lizi „ulaziti“ u igrače? Odgovor na ovo pitanje zahtjeva poduže objašnjenje. Činjenica je da je funkcioniranje financija svih „amaterskih“ sportskih klubova zaista pitanje kojim bi se ovo društvo trebalo pozabaviti. Krenimo redom. Kada igrač dođe igrati za neki klub u trećoj ili četvrtoj HNL onda se na početku „dogovori“ o iznosu i načinu plaćanja. Naravno 90% onoga što se dogovorite nećete dobiti nago sve ostaje na lijepoj riječi povjerenja. Različiti klubovi različito plaćaju. Pa tako najčešće dobijete novac direktno u koverti, a zna se plaćati igrače u građevinskom materijalu (da, dobro ste pročitali), raznim drugim uslugama, a u nekim klubovima igrači potpisuju priznanice da su primili npr. 2000kn, a zapravo im se isplati samo 1000kn i sl. Dakle, nama niti najmanje reda u financijama niti jednog amaterskog nogometnog kluba. To znači, ako meni predsjednik kluba (ili njegov posrednik) isplati „na ruke“ 1000kn, a sigurno mi ne plaća iz svog džepa, onda je pitanje koliko on toga spremi u svoj džep i tamo negdje prikaže da je isplatio za „putne troškove“ pojedinom igraču. Drugim riječima, predsjednik (i njemu bliski posrednici) dobiju određeni novac od općine i sponzora. Onda oni raspoređuju novac potreban za funkcioniranje kluba, a dio koji je predviđen igračima većim dijelom spremaju u vlastiti džep, a manjim dijelom isplaćuju „plaće“ igraćima (u knjigama naravno prikažu kako su sve isplatili igračima). Znači svugdje u sportu imamo „kriminal u malom“ kojeg ćemo teško riješiti ako se svi sportski klubovi temeljito ne pretresu i ako se ne donesu zakoni (koji bi se uistinu i provodili) koji bi napravili reda u funkcioniranju svih sportskih zajednica. No, kao dugogodišnji sportski djelatnik mislim da nikome nije u interesu da se ovakve stvari srede... Zašto sam sve ovo naveo? Pa iz dva razloga. Prvo da opišem kako stvari funkcioniraju na „amaterskim“ razinama (koje sam i sam proživio), a drugo, da objasnim zašto bi se kupovale utakmice u nižim ligama. Tako npr. jedan trećeligaški klub koji se bori za opstanak u ovoj sezoni je spreman „kupit utakmicu“ na gore opisan način (od neke ekipe kojoj bodovi ne trebaju) kako bi i dogodine ostao u trećoj lizi jer npr. ako klub ostane u trećoj lizi onda će ga njegova općina financirati sa 1 milijun kuna, dok bi u četvrtoj lizi od svoje općine trebao dobiti „samo“ 600 000 kuna. Znaci računica je jednostavna, predsjednik kluba direktno (ili putem posrednika) pokušava „kupiti utakmicu“ i opstanak u lizi kako bi dogodine imao na raspolaganju 400 000 kuna više s kojima može manipulirati i prikazivati ih kao „trošak“ na razno razne načine. U prvoj (pa dijelom i u drugoj) lizi veliku ulogu imaju i kladionice jer se ovako dogovorene utakmice „oplođuju“ isplatom novca putem kladionica.
2. Utakmice se znaju namještati i direktno između „kapetana“ momčadi. To se najčešće događa pred kraj prvenstva kod ekipa koje su u sredini ljestvice i koje ne mogu „ni gore, ni dolje“ pa se najčešće dogovori da se odigra na neriješeno (jer je koeficijent najveći), a novac se digne putem kladionica. Tu isto postoji opasnost da neki mlađi igrači koji ne znaju za dogovor znaju „pokvariti“ rezultat. Ovakve namještaljke su već dugo godina poznate u Italiji (druga liga), a primjenjuju se i kod nas već duže vrijeme. Prijašnjih godina u Italiji kada bi procurile vijesti da je dogovoreno da određena utakmica završi neriješenim rezultatom onda bi koeficijent sa 3.30 pao na svega 1.70 (kladioničari će razumjeti o čemu govorim).
3. Postoji i namještanje kada se igrači klade da će izgubiti utakmicu. To je najlakše za namjestiti i takva vrsta puštene utakmice se najčešće događa kod klubova koji su financijski nestabilni. Znači, ako igrači mjesecima nisu dobili plaću i praktično dobar dio njih nema od čega živjeti onda se jednostavno međusobno dogovore da će pustiti određenu utakmicu i da se klade „kontra sebe“. Putem kladionice naplate svoj poraz.
4. Postoji i čitav niz drugih vrsta namještanja poput ulaženja u suce, igrice razno raznih managera koje utječu na izvedbu igrača, puštanje po regionalnoj osnovi („bolje da ekipa iz moje regije ostane u lizi“), vraćanje starih dugova i sl.
Gore navedeni načini su ujedno i najčešći načini namještanja utakmica. Pri tom valja naglasiti da treneri najčešće ni ne znaju da im je utakmica namještena. S druge strane česti grijeh naših trenera je što „uzimaju proviziju“. Poznato je da velika većina naših trenera ima „svoje igrače“. S druge strane u sjeni ostaje da ti igrači u velikom dijelu slučajeva plaćaju „proviziju“ od svog ugovora upravo treneru koji ih sa sobom vodi...
Vjerujete li sada da nema namještanja? Pa sasvim je jasno da ima muljanja na svim razinama! Kada su razotkrivene velike afere u bogatim zemljama poput Italije i Njemačke zaista je teško za povjerovati da se u ovakvoj korumpiranoj državi poput naše ništa takvog nije dogodilo?! Ali očito nitko ne želi ući u klinč s tim problemom. I onda se pitajmo i analizirajmo zašto ljudi ne dolaze na stadione! Uvijek će biti „pacijenata“ poput mene koji će ići na sve utakmice, ali ako se stvarno želi vratiti publika na stadione onda se s ovakvim radnjama treba prestati, a sve ljude koji u ovakvom kriminalu sudjeluju treba osuditi na dugogodišnje kazne i vratiti jednom konačno vjeru u naš nogomet i njegovu izvedbu! Za povratak ljudi na stadione nam nije potrebna nikakva infrastruktura (ona je poželjna, ali ne i presudna), već nam je potrebna kvalitetna izvedba na travnjaku, ali iznad svega i poštena igra izvan njega. Jedino tako se ljudi mogu vratiti na nogometne terene, a sve ostalo je demagogija. No, ljudi koji su danas na čelnim pozicijama ne da nisu kadri vratiti vjeru u nogomet nego im više apsolutno nitko ne vjeruje. To su ljudi upitnog morala i bahatih stavova, tako da im narod ne vjeruje i dok se oni ne maknu nema nam boljeg sutra! Oni truju naš nogomet, a u isto vrijeme pune svoje džepove i sami sebe pokušavaju prikazati kao da su oni moral našeg društava i da su oni u cijeloj priči žrtve.
Još jedna stvar vezana uz kladionice. Pa kako je moguće da kapetan NK Osijek (Vida) uplaćuje listić u kladionici na dan same utakmice i da za to ni na koji način ne odgovara?! Nije problem u samom momku, jer mnogi nogometaši iz HNL-a to rade, već je problem što ne postoje instrumenti da se takvi igrači kazne i suspendiraju na određeno razdoblje. Stvarno je nevjerojatno što sve u HNL-u nećemo doživjeti...


4. SUCI

Neću puno o sucima da ne bi ispalo kako je u njima (veliki) problem, no jasno je da i tu stvari ne štimaju kako bi trebale. Kada pogledamo samo pojedina prezimena (npr. Bebek) sudaca, jasno nam je da svi suci nemaju jednako brz put svoga razvoja. Oni koji imaju „mašineriju“ iza sebe vrlo brzo se probiju do prve lige, dok drugi anonimni i perspektivni suci sve da svaku utakmicu sude izvrsno teško će se ikad probiti do vrha ako su „skroz“ pošteni... Opet stvar simptomatična za naše društvo. Pokušat ću ovo „skroz“ i malo bolje objasniti. Kako se uopće postaje nogometni sudac? Pa jednostavno se treba prijaviti na natječaj za suca u županijskom nogometnom savezu, položite određeni ispit i počinjete suditi utakmice prvo djeci, a nakon određenog staža i seniorske utakmice u najnižim ligama. U početku svi imaju iste šanse. Kada se nakon nekog vremena vidi koji su suci perspektivni, onda ih se postepeno uvodi u više lige i daje im se šansa. Na tom svom trnovitom putu (stvarno nije lako suditi po selima nižerazrednih klubova gdje je pritisak domaćina u pojedinim utakmicama nevjerojatan) se od njih što direktno što indirektno traži da pomognu pojedinom klubu koji ima jak utjecaj na ljude u nogometnom savezu pojedine županije. Drugim riječima svake sezone klub koji ima određenih ambicija za proboj u višu ligu mora imati i mašineriju u savezu (koji određuje suce za pojedine utakmice) kako bi mu put bio olakšan. Takvim sucima se otvaraju vrata za veću scenu, dok oni koji žele ostat „skroz“ pošteni zauvijek ostaju na vrućim niželigaškim terenima. Istina je da ovdje nema previše namještanja, i da većina takvih perspektivnih i podobnih sudaca u 95% svojih utakmica sude najbolje i najpoštenije što znaju, no spremni su da u tih 5% utakmica pomognu klubu kojem zatreba. Sve ovo pričam da pojasnim koncept i put sudaca u svom napredovanju, uz čast svim poštenim izuzetcima kojih uvijek ima. Zbog ovakvog razvojnog puta zato i imamo suce u prvoj HNL kakve imamo. Oni po meni nisu lošeg znanja (greške kod sudaca su sastavni dio igre), već su malo upitnog morala i spremni su pomoći klubu koji u tekućoj sezoni ima najviše utjecaja u Udruzi prvoligaša (vidite li paralelu između Nogometnog saveza pojedine županije na lokalnoj razini i Udruge prvoligaša na nacionalnoj razini). Tu se naravno najčešće radi o Dinamu (utjecaj Mamića) i pomoći sudaca koju taj klub najčešće ima, ali je bilo godina kada je i Hajduk (utjecaj Štimca) imao naklonost sudačke organizacije te je osvajao kupove i prvenstva. Mi iz Splita imamo dojam da se „gore njima“ uvijek pomaže, no treba jasno reći da se i nama u pojedinim godinama itekako pomagalo. I tko u tome najlošije prolazi? Pa svi mali klubovi koji se godinama zakidaju na račun velikih klubova i bivaju frustrirani jer se njihov ponekad predani rad ne uspije konkretizirati. No zapravo najviše tko gubi zbog takvih pojava jesu gledatelji koji gube vjeru u naš nogomet! Pa nema smisla ići na utakmice u kojima vidiš da sudac vuče na jednu stranu i tako godinama gledati iste slike i iste (podobne) suce. Ovo je samo jedan od razloga manjoj posječenosti stadiona. Ovaj problem je dosta kompleksan i bit će ga dosta teško riješiti sve dok se ne razotkriju i ovakve namještaljke i dok netko ne završi u zatvoru. No čini mi se da ću prije ja dočekat penziju nego li će se dogoditi tako nešto...


5. MOJ POSJET NOU CAMP-U

Ajmo sad malo na lipše i vedrije teme! Iako se ne smatram navijačem već isključivim simpatizerom FC Barcelone, oduvijek mi je želja bila posjetiti čuveni Nou Camp i prisustvovati na utakmici na kojoj imamo 100 000 ljudi. I gle čuda, stvari su se tako poklopile da mi se želja i ostvarila. Planirajući privatni put sa ženom od pet dana u Barceloni rezervirali smo avionske karte za let iz Dubrovnika. Slučajno se ispostavilo da baš u tom razdoblju Barcelona igra prvenstveni dvoboj na Nou Campu sa Deportivom. Odmah se rodila ideja da bi bilo lipo prisustvovati takvom spektaklu. Prvo što mi je prošlo kroz glavu je da utakmica sama po sebi i neće biti nekakav spektakl, no propustiti takvu priliku zaista bi bilo suludo. A kako riješit kartu za utakmicu? Prijatelj me uputio na pojedine internet stranice i u roku pola sata karte su bile kupljene. Vrlo jednostavan princip kupnje kao kod kupnje kino ulaznica. Grafički se prikaže cijeli stadion, tamnom bojom su označena zauzeta sjedala, a svijetlom slobodna sjedala. Odaberete slobodno mjesto koje vam odgovara, rezervirate ga i u roku 10 minuta uplatite iznos. I to je sve što treba napraviti, a prisustvovanje utakmici je omogućeno svakom pojedincu diljem svijeta na vrlo jednostavan način. Cijene karata su bile između 40 eura za lošija i 120 eura za najbolja mjesta. Ako na brzinu izračunamo da je prosječna cijena karte za ovu utakmicu bila oko 30-35 eura (uzimajući u obzir veliki broj pretplatnika koji dosta jeftinije plaćaju svoje karte) i da je na utakmici prisustvovalo 100 000 ljudi, tada dolazimo do fascinantne brojke od 3-3,5 milijuna eura koliko je klub uprihodio samo od jedne jedine utakmice. Gotovo trećinu cjelogodišnjeg proračuna našeg Hajduka! Strašne brojke! Kad samo pomislimo da godišnje odigraju i do 30 domaćih utakmica, pa sponzorski ugovori, pa TV prava, pa prodaja suvenira i još čitav niz primjera odakle imaju prihod... Tako funkcionira jedan vrhunski sportski klub, a mi o tome s našom upravom samo sanjat možemo.
U Barcelonu smo došli u utorak navečer, a utakmica je bila u srijedu. Glavna preokupacija je bila kako i gdje predignuti karte. U srijedu ujutro zaputimo se na Nou Camp, svega nekoliko stanica metroom od hotela gdje smo odsjeli. Oko stadiona nalazilo se nekoliko redara od kojih nas je jedan uputio gdje da predignemo karte. Došli smo do željene kućice, te uz predočenu putovnicu i karticu preko koje je uplaćen iznos ponosno predižem naše dvije karte.
Čovjek se upita zar je moguće da je sve tako jednostavno i dobro organizirano?! Valjda je to kod velikih klubova tako normalna pojava, pa kada dođemo iz ovog našeg „brloga“ onda nam sve što je zapravo normalno izgleda kao nešto savršeno. Nakon toga krećemo u potragu za Fan Shopom koji se nalazi u blizini stadiona. Od dosta svojih prijatelja koji su jednom davno na ekskurziji u srednjoj školi posjetili ovaj stadion sam dobio informaciju da obavezno odem u shop, da vidim kako izgleda. I zaista se ima šta za vidjeti. Bilo je oko 9.30 ujutro, obični radni dan, a shop je bio dobro ispunjen ljudima. U njemu se može naći zaista svašta, od raznih vrsta dresova, majica, razno raznih suvenira i to po dosta pristupačnim cijenama. Prostorno dosta velik, uz veliki boj LCD-ova na kojima se vrte stare povijesne Barcelonine utakmice i slavlja navijača. Po izlasku iz fan shopa u blizini smo vidjeli 5-6 autobusa punih turista koji žele posjetit sam stadion i Barcelonin muzej. Cijena obilaska je bila 17 eura. Otprilike oko 2500 eura će samo ti autobusi ostaviti FC Barceloni. I ko zna koliko je još takvih autobusa obišlo stadion taj dan i ko zna koliko će ih tek obići tijekom čitave godine. Ovo napominjem samo da se prepozna kako se dobar brand u svijetu i te kako da dobro naplatiti. Kada bi se bar neke od ovih ideja znale kvalitetno primijeniti kod nas... No kod nas je najbitnije koliko dobiješ ispod stola, a za razvoj samog kluba koga briga. Tužno i žalosno!
Istog dana navečer vratili smo se na utakmicu. Opet me zanimala procedura kako će sve to bit organizirano. I opet sam ostao fasciniram jednostavnošću i organizacijom. Imate osjećaj kao da se tamo sve događa nekako po inerciji, zna se točno tko je za što zadužen i imate osjećaj kao da idete u kino gledat jedan jako dobar film. Oko sat i po prije utakmice počelo je puštanje na tribine. Očekivao sam super strogu kontrolu, razne detektore i sl. No ni traga tome. Na stotinjak metara od stadiona se nalazi prstenasta ograda i tu je prvi punkt provjeravanja ulaznica. Redar vam uredno otkida komad na ulaznici, a na ulazu nas je čekao brojač navijača. Uredno prislonite kartu sa svojim originalnim kodom na srebrnom dijelu karte, komad željeza se okrene i eto nas na stadionu. Pored tog brojača stoje dva redara koji služe samo ako bi netko eventualno pokušao nasilno ući. Dakle, nema pretresa, nema detektora, ulazite kao gospodin na stadion, nema gužve i sve je jednostavno i pristupačno. Ono što me najviše fasciniralo je slika kada sam ušao na same tribine. Definitivno prizor kojeg ću teško zaboraviti. Super lijepi stadion na tri etaže, a travnjak velik i ravan poput biljarskog stola.
Do početka utakmice stadion je bio pun kao šipak. Jednostavno rečeno jedno neponovljivo iskustvo! Na stranu to što je Barcelona pobjedilia 3:0, ali pogledati uživo majstore poput Messija i Xavija zaista je bilo fascinantno.
Nogomet kojeg igraju, odnos prema dresu kojeg nose, pa čak i na neki način skromnost i poštovanje tih igrača prema navijačima koji su ih došli bodriti (i platiti ulaznicu) zaista ostavlja jedan prekrasan okus u cijeloj toj prici. Naravno, unutar samog stadiona postoji čitav niz malih kučica u kojima možete nešto pojesti i popiti. Sve je tako jednostavno i lijepo organizirano da se zaista možete osjećati ugodno i zadovoljno. S druge strane klub na svemu tome dobro zarađuje i sebi osigurava sredstva za normalno funkcioniranje. Sve u svemu posjet ovom događaju ostavio je duboki trag na meni i jedno neizostavno pitanje: Kad ćemo mi imat ovako organiziran klub i ovako organizirane nogometne predstave?! A sve je tako jednostavno i primjenjivo, samo da je malo više poštenja i više sposobnih ljudi u i oko kluba...
U svakom slučaju, svakome kome se pruži prilika biti na ovakvom događaju preporučam da to nikako ne propusti... Zaista se isplatilo sve ovo vidjeti...


6. HRVATSKI SPORT – KAKO DALJE

Stanje u Hrvatsko sportu danas je zaista tragično! Većina klubova grca u dugovima, igrači i ljudi iz radne zajednice ne primaju plaće, lige su nam nekvalitetne, navijača na tribinama je sve manje. Ako se nešto i napravi onda su to instant klubovi i instant rezultati. Ono što me nedavno zaista zgrozilo je kada sam na zadnjoj stranici sportskih novosti pročitao da (čini mi se) RK Osijek moli sve ljubitelje sporta koji su voljni pomoći ovome klubu koji „nema ni za papar“ da uplate novac na žiro račun kluba. Stvarno žalosno! A takvih klubova ima zaista preko glave. Hrvatski sport se danas nalazi u konopcima, pojedini klubovi se gase, pojedini su prisiljeni na amaterizaciju, pojedini će uskoro otići u stečajeve i sl. I sad se pitam jeli to Hrvatski sport zaslužio?! Isti onaj koji nas je toliko puta razveseljavao, koji je toliko puta pridonio veselju našeg naroda i promociji same države u svijetu. Prošli put sam reka da neću o politici. E pa i neću! Ali država se mora odrediti kako i na koji način želi pomoći sportu. Ja imam svoj prijedlog! Opet nije revolucionaran ni senzacionalan. Dapače ne može biti laganiji za shvatiti. Evo su nam PDV prošle godine podigli s 22 na 23%. E pa neka tako i ostane, ali neka se taj jedan posto slije u sportske klubove. Što bi to značilo?! Ako država godišnje od PDV-a uprihodi oko 30-ak milijardi kuna onda bi se na ovaj način u sport slilo preko milijardu kuna godišnje. Evo da pojasnim malo kako sam to zamislio. Uzmimo za primjer firmu koja godišnje (po ovoj stopi od 23 % PDV-a) državi na ime PDV-a plati milijun kuna. Moj prijedlog bi bio da ta ista firma može dvadesettreči dio od milijun kuna (to bi iznosilo oko 43,5 tisuće kuna) uplatiti jednome ili više sportskih klubova na račun (naravno, ako firma to želi) dok bi se ostatak novca uredno uplatio državi. Što zapravo želim reći?! Danas niti jedan privatnik jednostavno ne želi biti sponzor nekog sportskog kluba, jer ako si sponzor nekome onda moraš davati vlastiti novac što nikome nije u interesu. Veliki sportski klubovi će još kako tako pronaći svog sponzora (najčešće putem političkih veza), ali amaterski klubovi u bilo kojem sportu su prepušteni sudbini i raspoloženju pojedinih privatnika i moljenju za bilo kakvu pomoć. Kako sustav danas funkcionira, nije ni čudo da veliki broj talentirane djece vrlo brzo odustane od sporta jer nema kvalitetne uvjete za svoj rad i razvoj. Slijevanjem novca u sport umjesto državi u proračun, u potpunosti bi oživjeli svi amaterski sportovi, a i profesionalni bi stali na svoje noge. Tada bi privatnici imali pravo za svoj novac tražiti reklamu od kluba, a klubovi sa sposobnom upravom (koja bi privukla prave sponzore) bi imali dovoljno novca da ostvare ambiciozne projekte i planove. I tko bi iz svega ovoga najviše profitirao?! Pa vlastita dica, koja bi imala pravi put za razvoj jer samo onaj tko je proveo cijelo djetinstvo u sportu može znati koliko taj sport pomaže u razvoju i sazrijevanju mlade osobe. S ovim načinom bi mladi ostajali u sportu jer bi se kroz njega mogli i profesionalno ostvarit jer bez novca i urednih primanja samo entuzijasti uspijevaju. S druge strane i sama država bi profitirala. Naoko bi izgubila oko 1 milijardu kuna godišnje, ali bi zapravo tu milijardu uložila u razvoj svoje djece u konačnici. S povratom sporta na više razine i stadioni bi bili popunjeniji, a dio prihoda od ulaznica bi se opet vračao samoj državi. Isto tako dio profesionalnih ugovora bi opet kroz druge poreze išao u državni proračun i kad se crta podvuče, ovaj način financiranja predstavljao bi zapravo ulaganje, a ne davanje. No kao i u svemu današnja vlast (a ni sve prethodne vlasti) nema viziju kako vratiti hrvatski sport tamo gdje mu je mjesto. Naravno da ovaj sustav ima svojih slabosti i da se kroz njega na razno razne načine može „prati novac“, no uz primjenu jednog ovakvog sustava trebala bi ići i pravilna kontrola provođenja svega gore navedenoga. Postoji i čitav niz sličnih modela, ali dok se netko sjeti to i dugoročno primijeniti proći će još dugo vremena, a naš sport će do tada ostati na jako niskim granama! Upravo ovo recesijsko vrijeme bi nam trebalo biti signal da trebamo nešto napraviti jer se do sada ovaj problem gurao pod tepih!

Neću puno o Hajduku vezano uz ovu temu, ali činjenica da Hajduk svoje sponzore pronalazi isključivo putem svoji političkih linija (dr. Ivo Sanader). Trenutni sponzori:

Croartia osiguranje... 8,5 M kuna
INA 7M kuna----kraj
Dalekovod i Splitska banka ----svaki po 3 M kuna
Portus Adria ----- 1,5M kuna
SD, Agrokor i Brodomerkur ---- svaki po 700 000 kn
Eurodaus ---- 500 000 kuna
T-com ---- 300 000 kuna

S istekom pojedinih ugovora teško će klub uspjeti dobiti nove ugovore jer više nema politički jakih igrača uz sebe. Politiku treba maknuti iz sporta, a gore opisan način primjene sponzoriranja bi to mogao napraviti.
Žalosno je da ministri rješavaju sponzore pojedinim klubovima (Milinović – KK Gospić, Vukelić – NK Karlovac...) i donose novac u klub. I zato teorem Meštra koji je davno kaza „Neću politiku u svoju butigu“ treba primijeniti i na cjelokupni sport.


7. RNK SPLIT

Moram se dotaknit ove teme iako nije izravno vezana za NK Hajduk. Ono šta bi prije svega tija reć je da od srca čestitam RNK Split na ulasku u prvu ligu! Nakon dugo, dugo vremena eto Splita opet u elitnom nogometnom natjecanju i neka tamo traje šta duže! Za one koji ne znaju i sam sam proveo nekoliko sezona u prednatjecateljskim uzrasnim kategorijama ovog kluba, a u sezoni 2003/2004 sam bio i aktivni član seniorske ekipe koja se tada natjecala u prvoj županijskoj lizi, a trener nam je bio legendarni barba Mile Viđak. Upravo radi svega navedenog barem mali dio moga srca kada je sport u pitanju kuca za RNK Split...
Način na koji klub funkcionira u zadnjih nekoliko sezona, kako organizacijski tako i na zelenom terenu je zaista za svaku pohvalu. Zadovoljstvo ljudi koji danas rade u klubu, zadovoljstvo navijača, igrača i svih onih koji su na bilo koji način povezani uz RNK Split je zaista golemo, a sam klub danas je možda i najbolje organiziran sportski klub u cijeloj državi.
Dakle, gledajući isključivo sa sportske strane ovo je nešto super pozitivno što se dogodilo samome klubu, a i cijelom našem gradu jer sada dobar dio navijača odlazi podno turske kule bodrit svoje crvene. Kako napreduje seniorska ekipa, tako napreduju i mlađe uzrasne kategorije koje se isto tako bore u svom elitnom prvoligaškom natjecanju. Neka naše dice! Međutim u cijeloj ovoj priči postoji jedan veliki ALI... Pa počet ću redom iznosit činjenice koje se mnogima možda i neće svidjeti...
Krenimo sa novijom povijesti kluba. Tijekom rata devedesetih godina klub se ravnopravno borio sa Primorcem iz Stobreča za ulazak u prvu ligu. Igrači poput Pralije i Mladinića tada su ponosno nosili crveni dres. U mrtvoj trci pred sami kraj prvenstva Primorac osvaja prvo mjesto i odlazi u prvu ligu, dok Split ostaje drugi i polako raspušta igrački kadar. Slijede godine kada klubom počinju vladati razno razne struje sa nerealnim ambicijama. Rezultat svega je da klub odlazi u stečaj sa dugom koji se popeo na oko 17 milijuna kuna. Klub je ostao dužan svima (čistačicama, domarima, bivšim igračima i mnogim drugima). Definitivno veliki dio krivice za to snose ljudi koji su svih tih godina vodili klub jer je debeli minus ostao na računu. Naravno, kao i svugdje u našem sportu, nitko za to nije odgovarao...
Ono sto je zanimljivo je razdoblje koje se dogodilo nakon toga. Klub je zapao u stečaj, za stečajnog upravitelja se bira gospodin Sunara, a u klub se vračaju klupske legende poput barba Mile Viđaka, Jače Križevića i ostalih... Oni godinama održavaju klub na aparatima ne dopuštajući da se u klubu stvori iti jedna kuna većeg duga nego li su ga zatekli kada su ušli u klub. I radili su to volonterski na čemu im skidam kapu do poda. Tada sam i sam često boravio u klubu i znam u kakvim se uvjetima radilo. A radilo se isključivo iz ljubavi prema klubu. Sigurno se pitate kuda ova priča vodi? E pa vodi u najnoviju povijesti i tu priča postaje još zanimljivija! Za sve one koji ne znaju RNK Split posjeduje zemljište koje se nalazi u blizini hotela Marjan i čija je vrijednost procijenjena na nešto manje od 30 milijuna kuna. E dobro ste čuli blizu 30 milijuna kuna čistog novca kojeg u biti posjeduje RNK Split. Plus to grad Split i RNK Split se sudski spore oko vlasništva nad Parkom mladeži! E, sad dolazimo do pravog zapleta... Prema meni dostupnim informacijama, u to vrijeme gospodin Kerum (današnji gradonačelnik) nudi klubu oko 27 milijuna kuna za otkup tog zemljišta. Klub bi s tim novcem otplatio sve dugove i ostalo bi mu na računu još 10-ak milijuna kuna za naredno funkcioniranje. Sve je vodilo ka tome da će se to i dogoditi, dok nije stigla odluka „s vrha“ gdje se tada smjenjuje stečajni upravitelj kluba Sunara i postavlja se novi stečajni upravitelj Mrkonjić koji omogućuje braći Žužul da uđu u klub (ne treba posebno ni naglasit da su sve klupske legende potjerane iz kluba i da su u klub dovedeni „njihovi“ ljudi), otplate sve dugove i nastave sa svojim ULAGANJEM u klub. Zašto sam napisao riječ ulaganjem velikim slovima? Pa zato što svaka njihova uložena kuna zapravo sutra može doći na naplatu. Pitate se kome na naplatu? Pa RNK Split! I da bi stvar bila gora, na sve što su do sada uložili ide im i zatezna kamata (priča se da iznosi 14%?!) tako da je iznos kojeg oni ulažu u klub svakim danom sve veći i veći. Zato se sada šakom i kapom dijele za Hrvatske prilike dosta visoki ugovori igračima, kupuje se klupski autobus, obnavlja se stadion itd. Drugim riječima u klubu se sada nalazi stečajni upravitelj koji im omogućava da ulazu šta više novca u klub! Pa zar stečajni upravitelj ne bi trebao biti onaj koji obuzdava ulaganja?! Valjda je to samo u Hrvatskoj moguće! Kada sam malo prije spomenija odluku „s vrha“, dobro će se sjetiti svi oni koji su prisustvovali proslavi 95 godina postojanja ovog kluba koja se tada održavala u HNK-u u Splitu i na kojoj je dr. Ivo Sanader poručio da će Split 100. rođendan proslaviti u elitnom natjecanju. Tada je klub još boravio u županijskoj lizi i te riječi su izgledale kao još jedno prazno obećanje. Svega nekoliko godina poslije to se i ostvarilo naravno pod svim ovim u najmanju ruku sumnjivim okolnostima. No sadašnja braca Žužul koji su tada ušli u klub nisu računali na mnogo stvari... Prije svega na to da će dr. Ivo ubrzo nestat sa scene, a i da će Kerum postat gradonačelnik. I sad im Kerum za uzvrat ne da da natkriju tribinu i urede stadion na Parku mladeži do kraja te tako steknu uvjete da se tu igra prva liga (za one koji ne znaju Split će svoje utakmice prve lige najvjerojatnije igrat na Poljudu). Naravno stadion u Parku mladeži je za sada gradski i gradonačelnik odlučuje kada i kako će se stadion urediti. Reka sam prije da neću o politici, no ona nažalost prečesto stoji iza svega pa sam mora sve ovo spomenit.
Po meni, u skoroj budućnosti slijedi nam jedan od ovih scenarija:
1. Braca Žužul ostaju u klubu jedan duži period. Ulažu i dalje svoj novac u klub, klub godinama ostaje u prvoj lizi, navijači dolaze na utakmice, omladinski pogon broji veliki broj djece. Svi sretni i zadovoljni! Meni kao navijaču je svejedno tko je predsjednik kluba! Samo da je klub dobro organiziran, da su ljudi koji rade u njemu zadovoljni, da se stvara pozitivno sportsko ozračje.
2. Braca Žužul napuštaju klub i ostavljaju klub u velikim dugovima. Pitate se kako dugovima?! Pa sve ovo što su danas uložili, oni to mogu sutra i naplatiti. U tome i jest problem što sada ovisimo isključivo o njihovoj dobroj volji! Kad se oni odluče povući pitanje je tko će onda i odakle igračima isplatiti ugovore, tko će dalje nastaviti plaćati trenere u cijelokupnom omladinsko pogonu, pa tekuće troškove i slično. Sve me ovo podsjeća na ono kad je prvi put nastao dug od 17 milijuna kuna. No tada je postojalo zemljište kraj hotela koje je u vlasništvu kluba koje je „posušilo“ prijašnji dug. Ovaj put ako dugovi ostanu nema više zemljišta (ono će u potpunosti pripasti Žužulima) da spasi stvar, ostaje nam neizvjesnost.

Da se za kraj razumimo, protiv brace Žužul nemam apsolutno ništa! I neka vladaju klubom oni i njihovi nasljednici idućih 100 godina i neka klub uvijek bude u prvoj lizi! Ja ću kao navijač biti neizmjerno sretan. No meni ova priča malo smrdi, i bojim se da je na pomolu novi Trogir, Kamen Ingrad, novo Suhopolje i slični instant projekti koji su u Hrvatskoj vladali. Trogir (i tamo je sportski direktor bio Nenad Pralija) nam je najbliži i najfriškiji primjer kako se nerealne sportske ambicije vrlo brzo rasplinu i kako se klub praktično vrlo brzo raspadne ako temelji nisu zdravi. Meni se čini da su braća Žužul smišljeno ušla u ovaj projekt jer da su htjeli ući u nogomet i ulagati u njega bespovratno svoj novac onda bi to puno prije učinili u svom NK Imostki (za čiju su krajinu i vezani), a ne u RNK Split s kojim do prije nisu imali nikakvih dodirnih točaka. No vrijeme će pokazati jesam li u pravu...


8. REPREZENTACIJA

Ljudi moji jeli to moguće?! Ima bit da će se stvarno neka od kvalifikacijska utakmica odigrat u Splitu! Ali da se ne prevarimo, ipak derbi s Grcima nećemo gledati u Splitu, već na Maksimiru jer je opet kroz iglene uši dobio dozvolu za igranje reprezentacije. No izgleda kako bi nam Izrael trebao sletjeti ne Poljud. I kako bi se mi sad trebali osjećat zbog toga?! Kako bi se navijači iz drugih hrvatskih gradova poput Rijeke, Varaždina, Vinkovaca i Osijeka trebali osjećat s obzirom da su se sve kvalifikacijske utakmice posljednjih godina igrale isključivo u Zagrebu? Mislim da se godinama činila nepravda svima nama, a sada dotična gospoda iz HNS-a samo tako lako misle doći u Split i tamo igrat kvalifikacije... Ne bi me iznenadilo da ponovno proradi splitski dišpet i da bude bojkot same utakmice...
Da se razumimo, ja sam jedan od onih koji neizmjerno voli svoju zemlju i utakmice reprezentacije su mi svetinja. Bio sam i na zadnjem europskom (Austrija) i na zadnjem svjetskom (Njemačka) prvenstvu, te više puta na Maksimiru za vrijeme kvalifikacijskih utakmica tako da ne spadam u one koji nisu skloni reprezentaciji. Samo mislim da Split neće tek tako priječi preko višegodišnjeg zaobilaženja reprezentativnih nastupa. Vrijeme će pokazati jesam li u pravu...


9. ZAKON O NAVIJAČIMA

Uvijek ista priča kada su navijači u pitanju. Svako toliko izbije nekakav incident na tribinama i onda su novine pune naslova o huliganima, o navijačkim skupinama koje stvaraju nerede i sl. Nije mi namjera ovdje braniti navijače ili one koji se takvima nazivaju, a zaista rade nerede gdje god stignu već treba iznijeti konkretne prijedloge kako da se ti neredi u budućnosti izbjegnu. Za mene kao dugogodišnjeg navijača stvari su više nego jednostavne. Kao prvo, svima je jasno da unutar gotovo svake navijačke skupine postoji dobar dio navijača koji su jednostavno skloni agresiji i devijantnom ponašanju. Na samoj navijačkoj skupini (njenom vodstvu) je da se s takvim pojedincima obračunaju i da kontroliraju njihovo ponašanje. Naravno, ukoliko je to nemoguće učiniti uvijek postoji policija i organi reda da sprovedu zakone. Ono što je problem u cijeloj ovoj priči jesu zakoni koji su sada na snazi i način na koji se oni primjenjuju! Država je ta koja određuje pravila (zakone) i na njoj je da uključi navijače u određivanje tog zakona ili da zakon sastavi po vlastitom nahođenju ukoliko procjeni da navijači imaju nerealne zahtjeve. Da malo pojednostavnim stvari, zakon mora biti super precizno napisan i kao takav se mora primjenjivati. Npr. Danas ako navijač zapali baklju onda policija ima pravo uči na stadion, privesti dotičnog navijača i poslije ga prekršajno teretiti. I što tu ne valja?! Pa sve!!! Prvo, prisustvovao sam na više utakmica gdje je zapaljena nekolicina baklji i nitko nije reagirao. Na nekim drugim utakmicama se zapali jedna baklja i cijeli kordon policajaca ulazi na tribinu i želi izdvojiti pojedinca. Odmah se postavlja pitanje zašto se svaki put zakon ne primjenjuje na isti način? Druga stvar, sam ulazak policije i redara u navijačku masu (gdje istini za volju ima velik broj ljudi koji su pod utjecajem opojnih sredstava) radi pojedine baklje i izdvajanje pojedinca je potpuno sulud potez. Tu će svaki put doći do nekog naguravanja, a ponekad će izbiti i masovna tučnjava. Na kraju policajac ostaje bez oka, navijač biva propucan, a i ono malo ljudi koji dolazi na stadione više neće doći radi takvih scena (o nekvaliteti nogometa koja jednako tako tjera ljude s tribina da i ne govorim). I što sad?! Kako to riješiti?! Najjednostavnije moguće!!! Postaviti sigurnosne kamere na stadion (maksimirski stadion ih već posjeduje), pustit navijače da se lijepo zabave i da zapale svoje baklje, kamere ih snime i za 10-ak dana kada se utvrdi o kome se radi slijedi privođenje i zatvorska kazna (od npr. pola godine). Možda bi se prvih 10-ak baklji i zapalilo na stadionima, ali kad bi svaki navijač znao što ga čeka ako zapali baklju vjerujte ne bi se tek tako usudio napraviti takav čin. I što bi ste s ovakvim zakonom dobili? Apsolutno se niti jedna baklja više ne bi zapalila na stadionima, policija i zaštitari ne bi trebali intrvenirati i izlagati kako svoj tako i život navijača u pitanje. Na sličan način bi se regulirali i svi ostali prekršaji navijača (npr. utrčavanje u teren za vrijeme utakmice, paljenje stolica, razna razbijanja i sl.), te bi za svaki od navedenih prekršaja slijedila prekršajna odnosno kaznena prijava (za neke navijačke grijehe za koje država procjeni da su manje štetni išla bi prekršajna, a za one koje procjeni da su puno štetni i da ih treba iskorijeniti išla bi kaznena prijava). Ima li išta jednostavnije od ovoga što sam naveo? Samo se meni čini da državi nije u interesu uvesti stvarni red na stadione jer najlakše je kad se piše o navijačima huliganima i njihovom razbijanju, skrećući s tim temama pažnju sa svih ostalih (stvarnih) problema koje muče ovo društvo. Ako se zaista želi uvesti red na stadione onda se to vrlo jednostavno može i napraviti! Treba samo malo više odlučnosti u svemu!


Toliko od mene za ovaj put, a sada idemo uživati u Svjetskom prvenstvu koje će ovaj put nažalost proteći bez naše reprezentacije.

Slobodno komentirajte cijeli ovaj članak, što vam se sviđa, a što ne. Za sve one koji me žele kontaktirati mail adresa je ante.armanda@xnet.hr. Slobodno se javite! Broj mobitela iz razumljivih razloga neću ostavljati. Za sve one koji nisu pročitali Plan i program za spas NK Hajduk neka to slobodno naprave (nalazi se ispod).

Do idućeg priloga zdravi i veseli bili!

Sa štovanjem,
Ante Armanda

mail: ante.armanda@xnet.hr