Nisan ima namjeru danas pisat,ali kad san ovo procita u Slobodnoj Dalmaciji,odlucija san prikopirat ovu pricu,ma ka da je mene autor ovih redaka pita,jer tako i ja promatram lica oko sebe na aerodromima, na samom letu u avionu,samo sta ja trazim nasa i njihova(priko Dunava)lica i nije ih tesko pripoznat.Nisan tija sve prikopirat,jer bi bilo puno za citat,nego po meni ono najzanimljivije.Zainteresirani mogu nac cilu pricu u Slobodnoj,danas u nedilju,9.prosinca/07 godine Gospodnje!
....Kad sletite u Toronto, kako prepoznati hrvatskog vozača koji vas treba dočekati na zračnoj luci, pogotovo ako se dobro ne organizirate glede i u svezi mogućih predradnji? Jedan je način da mu pošaljete mailom fotku kako bi vas odmah mogao uočiti i s njome usporediti, premda ste u međuvremenu malo ostarjeli, osijedjeli i oćelavjeli. Drugi je da se potrudite izgledati hrvatski, a s obzirom na to da nismo Šveđani ili Nijemci e da biste se sjetili obećano obaviti i odvažili se na slanje maila neposredno prije puta (kad je važnije poznatima objašnjavati kako putujete u Kanadu negoli organizirati put), onda je vjerojatno da ćete ići na ovu drugu foru.
Izlazite iz zrakoplova na golemom terminalu i prolazite sve carinske formalnosti. Hodate nepreglednim prostorom većim od trideset Merkatora i pedeset Jokera zajedno i kad već izgubite nadu da ćete ikad doći do kakvog izlaza ili svoje prtljage, odjednom se nađete pred pasoškom kontrolom. Imate li hrvatski pasoš, zadržat ćete se sa službenom osobom u dužem i prijateljskom razgovoru...(Ovo se meni isto dogodilo u Zagrebu kad san dolazija neplanirano doma,kad mi je mama umrla,kad me neki carinik uvatija pilat da di mi je racun za kameru.Nakon poduzeg razgovora san mu reka da mu evo i kamera i putovnica,da mi nije do zajebancije,jerbo gren na sprovod,a On me uvatija pilat za neki racun,za ono sta je moje)
Šifra: izgledati hrvatski
Kad smo se nakon nekoliko minuta ipak našli oči u oči sa stotinama ljudi koji su sa smiješkom očekivali svoje poznate, nije nam bilo druge nego da po svaku cijenu izgledamo hrvatski. Inače ćemo zauvijek ostati na ovom snijegom zatrpanom terminalu. Jer vozač koji nas čeka jedina nam je veza s hotelom, konzulatom, budućnošću. Zato se moramo prepoznati, hrvatski i egzistencijalno.
Ali kako? Jedna bi varijanta bila da u rukama držimo kakvu Slobodnu, Globus ili Nacional. Ali to smo isprožvakali još negdje nad Islandom i, dobivši dovoljnu količinu negativnih i destruktivnih informacija, bacili sve to zanimljivo štivo ispod sjedalice, zaboravivši ga pri izlasku iz zrakoplova iznijeti sa sobom.
‘Čuj, je l’ ti izgledam dovoljno hrvatski?’, pitam kolegu koji dolazi sa mnom rihtajući sako i kravatu.
‘Vrlo’, odgovara on uz smiješak, valjda aludirajući na to da nas je carinica ‘skužila’ po putovnicama i izgnjavila baš na hrvatsku. I kad već izgubismo svaku nadu u moć prepoznavanja, iza sebe začujemo rezak, gotovo uzbuđen glas: ‘Eee, tu smo, tu smo! Dobrodošli, dobrodošli!’
Kako li nas je samo skužio! ‘Ne bih vas promašio ni da je još toliko ljudi izišlo kroz carinu’, kaže nedvosmisleno naš vozač, smiješeći se od uha od uha. ‘Izgledate tako hrvatski!’
I stvarno, dok sam živio u Australiji često sam, čekajući idući let po Singapurima i Frankfurtima, vrijeme ubijao tradicionalnom igrom: ‘pokušaj skužiti naše’. Igra se obično u dvoje i pogađa se je li netko ‘naš’ ili nije. Nakon toga slijedite osobu i pokušate prislušnuti dio razgovora, što čita ili tome slično. Ja se gotovo nikad ne bih prevario, bez obzira radilo se o transkontinentalnim putnicima u trenirkama ili biznismenima u uglačanim odijelima. Nešto u pokretu i izrazu lica, nešto u načinu na koji se podižu torbe ili u kafićima ispija kava, odmah nas otkriva. Do srži.
..Toronto i Mississauga žive sličnim životom poput Sydneya ili Melbournea. Gradovi se rasprostiru na golemim površinama, prometnice su široke, a bez automobila se ne da živjeti. Od točke A do točke B putuje se satima, a ljudi na produženo radno vrijeme od pedesetak sati tjedno (bez plaćenih prekovremenih!) troše još barem deset-dvanaest na putu kući i na posao.
Možda upravo zato žele imati što veću kuću, sa što više stepenica, kako bi se svaki put kad oko sedam i trideset poslijepodne dođu s posla prisjetili zašto rade: valja im otplaćivati kredit za ovu ljepotu i veličinu. Jedina je razlika između Australije i Kanade o tom pitanju u tome što masa stepenica, popločenih putića i privatno parkiralište oko kuće u Kanadi imaju dopunsku ulogu: služe i tome da se ima oko čega čistiti snijeg. Jer dok Australci obožavaju pričati o tome kome je bilo teže prošle noći spavati od vrućine, Kanađani se natječu u pričama o tome kome je bilo napornije čistiti snijeg oko kuće. A kad imaš veću kuću...
Ma bas je lipo napisa.E, zato ja neman veliku kucu i neman puno stepenica,a opet se sataren dok snig ocistin...a kad stalno pada,ma mislin snig,a ne dolori....
