|
|
| ožujak, 2010 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Toliko je vremena prošlo otkad sam išta napisala, a čini mi se i malo glupo pisati nakon toliko mjeseci(ili godina)... ali eto, život je ponekad strašno dosadan, pa moraš naći stvari koje će ga učiniti zanimljivim.
Ja sa umjetnik u duši, što mogu potvrditi ljudi koje poznajem(nažalost, trenutačno zauzeti važnijim stvarima). Neprestano nalazim u običnim stvarima neku skrivenu ljepotu koju ostali zanemaruju. Dok šetam svojim rodnim gradom, više ne razmišljam, samo dišem i gledam ono što drugi ne vide. Promatram i ljude koji me okružuju, ali koje inače ne primjećujem zbog vlastitih problema... I oni su u velikoj žurbi, svatko ide u svom smjeru, netko me čak i okrzne pogledom, ali odmah nastavlja dalje. Meni već titra smiješak na licu jer sam već navikla davati osmijeh svakome tko naleti. Rijetko tko uzvrati. Polako se navikavam na to da prirodna ljubaznost nije u opisu gradskih ljudi......
Jedan dan sam se tako polako šetala po gradu, bez nekog određenog cilja. U džepu mi je bilo 50 kuna koje su samo čekale da budu potrošene. Uhvatila sam se kako razmišljam o kroasanu s čokoladom dok sam prolazila pokraj pekarnice. Suzdržala sam se i nastavila dalje. Bilo je hladno, padao je snijeg, a vjetar mi je stalno pokušavao skinuti kapu s glave. Zaželjela sam se svog toplog doma i malo produžila korak. Jedva da je bilo ljudi na ulici. Kad sam došla na glavni trg, sve se promijenilo. Ljudi posvuda, kreću se u jednoj šarenoj rijeci koja mijenja svaki trenutak svoj oblik. Glasno je, ali ipak nekako sumorno... svi žele unutra... Kroz ljudski žamor i viku čujem napokon nešto utješno...zvuk gitare i nečijeg hrapavog, ugodnog glasa. Čovjek s gitarom stoji, svira i pjeva i kao da mu ništa ne mogu ova tako nepodnošljiva hladnoća i mraz. Svidio mi se istog trenutka i gledala dok se on svaki put osmjehnuo svakom milosrdnom prolazniku koji bi ubacio kunu, dvije. Znala sam što učiniti. Gurnula sam ruku duboko u džep i izvadila čitavih nepotrošenih 50 kuna i odmah se uputila tom pjevajućem čovjeku. Čim sam ubacila novac, on me pogledao iznenađeno i promrmljao hvala.
Odmah mi je postalo toplo oko srca i znala sam da sam učinila pravu stvar. Odšetala sam spokojno i blaženo s tog mjesta dok su mi u glavi još odzvanjali zvuci gitare i hrapavog, ugodnog glasa.
