Naturaliter
subota, 04.03.2006.
Saga o poderanim mrezama
Dakle nakon što smo apsolvirali da je svijet lopta sarena, namjesto zrakom ljudskom gluposcu ispunjena, vrijeme je da prijedjemo na ozbiljnije teme. No prethodnoj temi zelim samo dodati jedan savjet mojim dragim blogerima vrijedan milijun dolara: Ne prepirite se s budalom, ljudi mozda nece uociti razliku.
Nalazim se pred jednim iznimno zahtjevnim poslom koji ce mi oduzeti mnogo vremena, a kako mi je blog a i svi vi jako prirastao srcu gledam kako pomiriti te dvije stvari. Prethodni je post u tome smislu kao neki eksperiment. Naime kompromis bi možda bio da pocnem pisati krace, ali sadrzajne tekstove. Hm, donekle sam zadovoljan tim eksperimentom. A vi?
Htio bih sada u ovome postu iznijeti razmisljanje koje sam vec iznio u svome komentaru na svoj prethodni post. Rijec je o onom fenomenu kojeg smo svi više ili manje dionici, onom osjecaju nekoga toboznjeg mira zahvaljujući kojem živimo kao u nekoj kolotecini, pa sam se zapitao nismo li zapravo, da se nitko ne uvrijedi, postali "bljutavi", nismo li vec odavno, a da toga nismo ni svjesni, postali plijen vlastitih strasti i nametnutih nam krivih ideala i sada namjesto da mi budemo lovci, ribari, ako hocete, koji ce odvažno širiti svijetom svjetlo uskrsne nade, zapravo smo vec odavno, a da to i ne znamo i gotovo nesvjesno i nekako nesputano, podlegli hedonizmu i individualizmu i mirno svoj duh predali tim idolima i dopustili da oni nadjacaju onu jedinu ispravnu poruku koja vodi u istinski život i ciji bi mi trebali biti predstavnici i prenositelji. Nekako, ako hocete slikovito, kao da u onu ladju o kojoj govori umorni zapravo nikada nismo niti usli i zaputili se u ribolov ljudi, vec sjedimo na obali i pasivno promatramo sto se oko nas dogadja. Ili smo krenuli u lov, ali lovimo poderanim mrezama. Hm, ljubav je nekako kaoticna, dinamicna a to se baš ne podudara s tom određenom pasivnoscu i letargijom u koju je svijet, a s njim i mi vjernici, ako se smijemo tako uopce nazivati, utonuo. Ako Isusa uzimamo za nedokucivi uzor, a trebali bi, vidimo da je njegov zivot bio itekako pun uzbudjenja, smjelo je istupao protiv nepravdi i grijeha, bio proganjan... Ili Majku Tereziju, koja je ostavila sve i otisla zivjeti i sluziti siromasima. Da ne nabrajam ostale svece. Kada to promatramo ne mozemo se se zapravo ne zapitati na kojoj smo mi to strani i kako smo tako lako postali plijen tih suvremenih kumira? Kako to da u katolickoj zemlji kao sto je Hrvatska zapravo se to katolicanstvo niti ne osjeca, stovise najvecim dijelom kao da je rijec o cistoj ateistickoj zemlji? Kako to da su prevagu odnijele protuvrijednosti namjesto istinskih vrednota? Kada se dogodilo da smo svoju vjeru za Judine skude prodali? Naravno to je tek jedno usamljeno mišljenje...
