Naturaliter
petak, 25.11.2005.
Idoli
Ne volim hrvatski tisak i medije i smatram ih cistim zutilom i potpuno beskorisnim. Ja dnevni tisak, dakle sve dnevne novine, svaki dan procitam od korica do korica i za to mi treba nejverojatnih 20 minuta. U tim tekstovima nista nema. Mozda je zapravo jos najzanimljivija crna kronika. Sve ostalo su tekstovi pisani po diktatu i snishodljivoj uredjivackoj politici podilazenja citateljstvu. Nema tu ni mrvice istrazivackog novinarstva, sudeci po nasemu tisku niti jedan se od nasih novinara nije ni za desetinu milimetra odmaknuo od pocetne razine naturscika koji skuplja informacije o cijenama voca i povrca na placu. Kao da uopce nisu intelektualci, vec nekakve tamo zanatlije. Pa cemu onda novinarski fakultet? Za njim onda nema nikakve potrebe, za znanje sto ga nasi novinari pokazuju dovoljna je srednja skola. Stvarnost je ipak sasvim drukcija, postoje novinari koji se zele baviti istrazivackim novinarstvom, koji su itekako intelektualno izobrazeni i zele ciniti ono na sto su i pozvani - biti u sluzbi istine, ali takvima nema mjesta u nasim tiskovinama i medijima opcenito. Jer su novina, a i ostali mediji, u rukama mocnika koji odredjuju sto se ima objaviti a sto ne, filtrirane informacije a ne istina, te je samim tim slika koju mediji pruzaju o nasemu drustvu iskrivljena, falsificirana i uopce ne odgovara stvarnom stanju. Tada i tome jadnom novinaru kojemu je stalo da se istina probije na vidjelo biva ubrzo razvidno i jasno kao dan da ima samo dvije mogucnosti: da se prikloni postojecem trendu ili da se pridruzi vojsci nezaposlenih u zemlji. I naravno da se odlucuje za ovo prvo. Medije takve kakve jesu zapravo ne bi trebalo ozbiljno shvacati i doista su naivni oni koji se lijepe na ono sto im oni nude. Promatram masu ljudi koji prate te zaglupljujuce reality programe i sapunice. U njima gledatelji ne zive vlastiti zivot vec duboko uronjeni u laznu sigurnost zive tudje zivote, a njihovo vrijeme neumitno prolazi. I nikako da se probude. A to zapravo i jeste cilj medija - uspavati svijesti i savjesti gradjana. Komunisti su to cinili prisilom, moras ciniti ono sto partija odredi, u kapitalizmu se to cini na podmukliji i perfidniji nacin, ali rezultat je isti - rascovjecenje osobe, pretvaranje covjeka u slijepog poslusnika i korisnika proizvoda koji se putem medija reklamiraju, a da bi bio sto pogodniji kupac tomu sluze ostali televizijski sadrzaji, koji su zapravo potpuno prazni i beskorisni na kulturnom, odgojnom ili obrazovnom planu, te istoga jos vise zaglupljuju. A toliko je samo njegovih poklonika koji bez imalo razmisljanja slijede taj idol, to bozanstvo suvremenog doba - medije. Ono se pak nimalo ne razlikuje od bozanstava u kamenu i drvu kojim su se klanjali nasi davni preci prije neklliko tisuca godina. I poput tih totema i ovi su prazni i nistavni, nezivi, nepostojeci, ili kako je to jos prije vise od dvije tisuce godina izrazio psalmist: Usta imaju, a ne govore, oci imaju, a ne vide. Usi imaju, a ne cuju, nos imaju, a ne mirisu. Ruke imaju, a ne hvataju, noge imaju, a ne hodaju (Ps 115). I kao tadasnji i ovi sadasnji kumiri bezbroj ljudi skrecu s pravoga puta i vode u propast. A tako je malo potrebno da covjek zivi "punim plucima", da cuti svaki titraj toga zivota i ne skriva se iza nekog tamo zaslona u svijet iluzija, vec prihvaca zivot takav kakav jest. Stvarnost zna biti nelagodna, da ne kazem okrutna, ali je takva kakva jest i tek kada se s njom uhvatis u kostac pocinjes shvacati zivot i samoga sebe, voljeti ljude, dokucivati neizrecivi smisao svijeta, slijediti prave vrijednosti i sve vise postajati covjek, a ne individua iz kojeg su mediji isisali sve zivotne sokove i volju za zivotom.
