Prilagodba na tijesnu kožu....
subota, 24.02.2007.
Ovo mi se momentalno motalo po glavi....
Može li se živjeti od snova....može li se pretvarati da se stvari nisu dogodile kako jesu, može li se zaboraviti nešto što je duboko usađeno moju osobnost,moje srce....
Čovjek je skup svega onoga što voli i mrzi, svega onoga što mu se dogodilo, što je želio i sanjao. Svega onoga čemu se nadao i nada....čovjek je skup vlastitih ideala i tuđih očekivanja, unutarnjih previranja, hrpa mašte u obliku pomičnog tijela s povremenim osmjehom.....
Čovjek je ideja Onoga gore, lutalica i ratnik, veseljak i patnik, dijete i starac- sve u svoje vrijeme,ako se ima sreće....
Čovjek je zanimacija sebe samoga, ono što ga muči i zaokuplja, ono što ga čini da pleše po krovovima, da grli druge ljude,da dijeli i prašta ni sam ne znajući što sve ne...
Čovjek je iluzija..predivna iluzija energije,oblikovana u nečije ruke, u nekakav pogled koji će opčiniti opet nekog čovjeka, sila emocija koja svijet čini lijepim ovakav kakav jest.....
Jer mi smo i plač i suza, i stisak ruke i bezbrižno djetinjstvo......mi smo i krik i šapat,i svjetlost i tama.....
Sve je u nama.....zašto se bojimo dublje zaroniti?
Imala sam možda tri godine kad sam se počela pitati kako sam se stvorila, kako mogu pričati, smijati se, pokretati svoje male prste samo zato što me volja....
Moj mi je otac vrlo studiozno objasnio nastajanje čovjeka pomoću sjemena kupusa kojeg je upravo sadio u vrtu, i ja sam ga naoko razumijela,ali mi ta ideja nije dovoljna, jer čak i danas ne prihvaćam čovjeka kao kemiju tipa-sjeme iz tate se posadi u mamu pa naraste dijete,iako je to laički potpuno točno.
Prije bih rekla da je tata bio napaljen na mamu, a mama se nije bunila, Onome gore je u tom trenutku nedostajala ovčica na broju i dao je svoj blagoslov....a ja sam bila hiper brza i požurila se zalijepiti u mamin jajovod i odspavati turu do maternice......
Tu sad stvarno nastupa kemija, u koju ne bi zadirala jer mi se od nje praktički bljuje, i u tih devet mjeseci moj se mozak punio svakakvim idejama koje me danas čine ovime što jesam.....
Ja stvarno tako mislim, jer šta bi dijete ležalo devet mjeseci onako bezveze i gledalo kako mu izbijaju ruke, noge i svašta nešto.....a ono s tim i nema zapravo neke veze, šta će dijete.....
Gledam u zgradu preko puta mog prozora....noć je,sve je naoko tiho i bez oluja.....ali prozori mi pričaju sasvim neku drugu priču......
Iza svakog prozora živi nekakva intima....nekakva ljubav,želja i ideja....nekakve emocije,neko čekanje....svi su ti ljudi avantura, nečija strast i volja za postojanjem.
Zabavlja me razmišljati na takav način,jer onda ti susjed nije samo susjed, već je osoba baš kao i ja.....i pitam se kakav je kad mu je teško,i da li je ona tužna gospođa rođena takva ili joj nekakav težak teret ubija maštu i čini od nje zagonetku koju nitko nema ni volje rješavati.....
Počinjem drugačije doživljavati svu tu djecu...pitam se plaše li se mraka i zmajeva....vole li se igrati lutkama ili žive u svijetu vila i patuljaka.....
Njihov plač i cika me ne ljute,već im pomalo zavidim što i sama ne plačem na sav glas i vrištim onda kad mi dođe....Sva su ta djeca nečije blago,nečija želja možda godinama sanjana ili tek produkt nesmotrene večeri-ali su ipak djeca........samim time i moj je život bogatiji i ljepši.....
