N_A_S_M_I_J_A_N_A
nedjelja, 18.12.2005.
Bliži se Božić..
 Svi smo svjesni da nam se blagdani velikom brzinom približavaju i da je Božić pred vratima i da nemamo još puno vremena za pripreme. Kažu da je Uskrs najveći katolički blagdan ali meni je to definitivno Božić,Isusovo rođenje. Prema Novom zavjetu, toga dana u godini rođen je Isus u okolnostima svima dobro poznatim..u štalici ,na slamici.. Božić mi je oduvijek ostao u lijepom sjećanju još od djetinjstva. Već mjesec dana prije se osjećalo to blagdansko raspoloženje..detaljno se spremala kuća,kupovala se hrpa "neophodnih" stvari,smišljali smo i pravili popis darova koje želimo pod bor.. Na sam Badnjak smo kitili bor,obično je bio vrlo šaren i za moj ukus sada vrlo kičast ali smo bili djeca i to nas je veselilo..što šarenije,to ljepše....Kućom su odjekivale božićne pjesme i zračila je dobrim raspoloženjem i neki zadovoljstvom..svi smo bili sretni i veseli.. Raznorazni mirisi su se širili iz kuhinje jer je baka već tradicionalno pripremala posnu večeru uz koju smo se navečer okupljali kao pilići. Djed bi prije večere unosio slamu u kuću,stavili bi je ispod stola i po njoj bi se mi djeca valjala i veselila..Imali smo jednu malu mačkicu koja bi se,to bi se podrazumijevalo pod normalno,uvalila među nas u tu slamu i to bi postala prava uživancija. Poslije molitve i večere smo očekivali tzv čestitare,u mom kraju zvani "Stablo".To je grupa od 5 ljudi obučenih u Adama,Evu,Boga,Vraga i Anđela.Njihova uloga je odigrati jednu kratku predstavicu koja je počinjala i završavala božićnom pjesmom i time bi objavljivali isusovo rođenje.Pritom su ih ljudi simbolično i darivali. Oni su nas posebno veselili jer dolaskom pjesmom unesu u kuću još više topline i radosti..Mi djeca smo se uvijek gurkali tko će im stati bliže jer su nam uvijek davali bombona..Nakon pjesme slijedi čestitanje Božića. U božićnom svetkovanju i čestitanju te poruke dolaze do izražaja i Božiću daju osobitu intimnost i značenje obiteljskog blagdana. Kad se sjetim Božića iz djetinjstva,oblije me neka toplina oko srca..bili su to doživljaji za nas djecu.Nisu nas pretjerano veselili pokloni ispod bora već samo kićenje bora,postavljanje jaslica ispod bora i valjanje po slami. Da..obožavam božiće blagdane..vlada neko posebno raspoloženje..ulice okićene..ljudi jure,žure..kupuju poklone..kolači..mljac.. Pečeni odojak, purica s mlincima, sarme, kremasti kolači i druge kalorijske bombe nezaobilazne su na svakom blagdanskom stolu... Uskoro i u mom domu.. |
- 22:51 - Vaše impresije (15) - Prepiši post - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
..Smijeh je marmelada na životnoj kriški kruha.. ..On daje okus, čini život manje suhim i lakšim za gutanje.. ...moj mail...  AKO IZGUBIM TEBE Dok me budi nova zora, znam da sretan bit će dan, jer kraj uzglavlja si moga, a na vijeđama ti san, puna ljubavi, puna nježnosti, moja stvarnost sad si ti! Ti se budiš, ti me gledaš, pun topline tvoj je glas, naša postelja je meka, sreća bdije oko nas, puni ljubavi, puni nježnosti, u toj stvarnosti smo mi! I dok predajem se milovanju tvom, neki čudni krijem strah u srcu svom, Ja te trebam, ja te ne dam, ja sam tvoj! Ako izgubim tebe, ja izgubit ću ljubav, ovu beskrajnu sreću koju pružaš mi ti. Ako izgubim tebe, ja izgubit ću nježnost, i toplinu tog gnijezda kojeg svili smo mi. Ako izgubim tebe, ja izgubit ću sve! Kad bi mogao, zauvijek, da zaustavim taj sat, da nam zanos vječno traje, što bi sve još mogli dat', našoj ljubavi, našoj nježnosti, nikad ne bi znali kraj! I dok predajem se milovanju tvom, neki čudni krijem strah u srcu svom, Ja te trebam, ja te ne dam, ja sam tvoj! PROVINCIJALKA Rekli su mi da je došla iz provincije, strpavši u kofer snove i ambicije. Drug je studirao sa njom, pa smo se najzad sreli ona i ja. Shvatih, Bože, ovo je sazvežđe za nju provincija. Srce stade kao dete da se otima, tražili smo se po prethodnim životima. Ostavih iza sebe sve, zablude, promašaje koji tište, prosto, lako, k'o neko beznačajno pristanište. O, da mi je da se još jednom zaljubim, opet bih uzeo kostim večnog dečaka. I opet bih smislio kako da prodangubim dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka. Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih. Usamljeni galeb iznad mora osrednjih. Reči bi sve pokvarile, samo se ćutke pokraj mene stisla. Sami, svoji, izbeglice iz besmisla. O, da mi je da se još jednom zaljubim. Opet bih gledao niz kej kao niz prugu. I opet bih znao da se u oblak zadubim i čekao bih samo nju, nijednu drugu. Napiši mi pesmu, mazila se Nisam znao da li ću umeti.. Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim.. Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam... Napiši mi pesmu..molila je, i nisam znao da li ću umeti. Voleo sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem. I onda, odjednom.. raspored madeža na njenim leđima, kao tajna mapa, pokazuje mi u koje zvezde treba da se zagledam... I tako, eto ti pesma, ludo jedna... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||