Poeziju više ljudi piše nego što je čita. Teško se kretati u prašumi u kojoj rastu tisuće pjesničkih vrsta. Nedavno sam se iznenadio na blogu Danielaland.

Zatekao sam se pred pjesmama koje govore iz velikog pjesničkog iskustva, imaju pomno građen sustav, poetiku koja spaja tradicionalne vrijednosti i postmodernističke raznolikosti, i polić-kamovska i rokerska, i mlada i stara, i ledena i vrela, i otvorena i zaključana sa sedam brava!

Autorica; po svemu sudeći mlađa osoba - postupkom in media res ne okoliša nego ulazi širom otvarajući vrata u suvremeni emocijski pakao preko kojeg se stiže do raja. Njen raj nije uvijek moguć, autorica ne ide s unaprijed zadanim ciljem, nikad ne tvrdi da se na pola puta zna gdje ćemo stići. Poslije pakla ne mora biti raj, njena je temeljna točka gledanja. Kao što raj ne mora biti na početku.

Oslobođena žena našla se pred ozbiljnim pitanjima o svojoj sudbini koju će ili uzeti u svoje ruke ili će se predati konvencijama i živjeti tuđe živote a svoj preživljavati kao potrošeni život.

Možda prisustvujemo rađanju jedne nove Vesne Parun ili Gabriele Mistral. Na blogu ništa nije nemoguće!

Preporuku sastavio i poslao Heidegger. Hvala :)