Ući u autobus prvi, pronaći mjesto, zabiti lakat u želudac onome koji mi ga želi uzeti, prolistati besplatni primjerak popodnevnog izdanja dnevnih novina, doći kod kuće, najesti se, prileći, pogledati što ima na TV-u, platiti račune, i razmisliti u kojoj varijaciji to sve - sutra ponoviti...
Njegovi tekstovi nastaju zbog te svakodnevnice. One iste koju viđa u autobusu. Svako novo lice produžuje listu pitanja. Listu na kojoj upitnike nikada ne zamijene uskličnici.
Nije li život mladog čovjeka u ovoj usranoj vukojebini dovoljno skurčen pa da ga dodatno siluje Domovina s dugom (batinom)?
Možda nađete odgovor, a možda njegov blog zatvorite sa još i više neodgovorenih pitanja.
Na ovaj blog nas uputio: šjor G.
Rubia.despues
