Nekad je sve bilo jednostavnije. Ja i frend iz razreda svaki dan poslije škole hodočastili smo do Bogovićeve ulice,gdje su na pet metara razmaka bile dvije prodavaonice ploča(ili LP-a da novije generacije ne bi pomislile da smo hodočastili u dućan šperploča) Jugoton i PGP RTB. Pogotovo je bilo napeto oči izlaska albuma nekog benda koji nas je posebno zanimao, kružili smo kao lešinari oko već tristo puta pregledanih albuma, i često kleli nama nerazumljivu licencnu politiku izdavačkih kuća.
Jeste li čitali knjigu ili pak gledali film; Ne dao Bog većeg zla? Kao što se tamo opisuje Frulina, što glazbena, što životna, evolucija tako se i svijet u boci vješto osvrće na neke užitke koji su nekad postojali, a razvitkom interneta su nestali. U svom postu tranzistorski blues opisuje kako je to bilo dočekati novu ploču omiljenog benda. Nekako mi se čini da "hoću internet" generacija nije i neće nikada okusiti neke tako male, ali veoma bitne i originalne stvari. Također se prisjeća prvog Eurosonga kao i nekih kultnih birceva u metropoli.
Ariston
