Piknuta na način da se mužjaci u Željogradu ipak jebu s nekim ženama iz Željograda potaknuta sam napisati novi tekst. Ali ne o jebenim na taj način nego jebenim u mozak. Pogađate, pisat ću o njihovim suprugama.
Počet ću s definicijom sretne žene. Sretna žena je, prema Vedrani Rudan, biće s ovih prostora koje svaku rečenicu počinje sa: moj muž....Ako je lajava pa kaže i koju više, ta redovno započinje sa: moja djeca....
A o toj djeci, naravno, najviše brine ona, budući da je muž neprekidno zauzet svojim hobijima i/ili igranjem igrica na kompu/mobitelu.
Ali vratimo se sretnoj ženi, utjelovljenju žrtve bračnog života. Kao što rekoh, ona vrijedno radi svoj posao, ponekad nalazeći i posao sa strane. Brine o kućnom budžetu, karticama i kreditima, jer njegovo visočanstvo, naravno, ne zna baratati novcem, ali svesrdno pomaže kada ga se troši. Pored svog posla, naravno, tu je i kuhanje, te pospremanje jer, iako možda i imaju novaca za kućnu pomoćnicu jednom tjedno, njoj je srce na mjestu jedino ako to obavi sama. Jer ona to najbolje zna. Kako treba.
Inače, u društvu, ona je glavna, ne izostavljajući niti jedan detalj provedenog vikenda u spremanju, igranju s djecom ili nametnutom roštilju (koji nije tražila, ali muževu društvu baš se pila piva uz krmiće, pa reko zašto ne). Ako kraj sebe ima još takvih, razgovor prerasta u natjecanje o tome koja se više naradila. Pune ponosa, bez imalo svijesti o tome kako taj rad zaista nitko ne cijeni. Raspon tema kreće im se od: moj muž, preko moja divna djeca, preko kuhanja, pospremanja i naravno - biljaka! O tome mogu satima!
Šta su kupile, posadile, s kojim uspjehom, zalijevale i gledale kako raste. I pored sve te brige o drugima (koji to ne znaju cijeniti),
brige o kućnim ljubimcima i neizostavnom cvijeću, one zaboravljaju da su negdje, putem, izgubile svoje ja. Pretvorile su se u zanovijetala, mučenice, biljoljupke.
Nakon godina takvog života u zoni sigurnosti, muž nalazi ljubavnicu. Neku koja ne zanovijeta, razvedena je, ili još gore, slobodna je cijelo vrijeme, i gle čuda: ona ima vlastito ja! Ona ima svoje hobije, drži do svoga tijela, ima prijatelje koji je vole i poštuju....
Ona ima sebe!
I to je ona žena s početka priče. Žena s margine društva, olajavana i ponižavana od sretnih žena, ona je ta koju mužić troši. To je žena s kojom željogradski muž čini preljub...I ne treba je osuđivati, nego joj reći hvala, jer, istini za volju, takva je spasila mnoge željogradske brakove.

Oznake: život u provinciji

Zašto opet pišem o seksu? Zato što 50% stvari na ovome svijetu pokreće novac, a ostalih 50% spolni organi!
Što reći o brakovima u jednom provincijskom gradiću? Za potrebe ove priče, nazovimo ga Željograd. U Željogradu svi, ali ama baš svi žele biti normalni. A normalno je da se udaš i da imaš djecu, i da se jebeš sa strane. Imaš vikendicu/vinograd gdje to obavljaš, većini grada je to normalno. Vikendima se parovi druže s kumovima i kartaju belu. Ili se ide na obiteljske rođendane gdje se jede do iznemoglosti. Roštilj i kotlovina kao smisao života! Statistike kažu da u nekim gradovima Republike Hrvatske jedna polovina brakova završi razvodom. Prednjače: Pula, Ogulin, Vukovar, Beli Manastir....Otprilike svaki četvrti brak u RH se razvrgne. I onda se ljudi pitaju zašto sam sa 36 g. sama.
Pa kad pogledaš tipičnog željogradskog mužjaka ispada da sam se kao samac za sebe samu "bolje udala nego sam se nadala"!
U čemu je tajna njihova uspjeha? Kao prvo, oni ne moraju ništa raditi po kući, imaju svoj posao, donesu plaću (čitaj: umlate bizona i donesu ga u pećinu, skuhat će ga naravno žena), i to je to. Drugo, njihovo vrijeme za vlastite hobije (čitaj: ribičiju sa skupinom istih takvih) je neprocjenjivo i nepovredivo i u njega se ne dira. Treće: s djecom zadaće piše žena, nakon što odradi svojih 8h na poslu, te naravno skuha ručak, bitno je napomenuti. Koji je onda njegov tajnovit sastojak i doprinos obiteljskoj idili u malom provincijskom gradiću Željogradu? Odgovor su znali još u starom Rimu, a on glasi: "Penis bonus, pax in domus"! On je nezamjenjiv. Alfa i omega, početak i kraj sve radosti života.
U mom malom provincijskom gradiću, kao maloj, nakon što sam, nakon razvoda roditelja, patila što otac ne pita za mene, ljudi su mi govorili: "otac-kolac". Zvučalo je okrutno, ali s godinama se uvjeriš da je doista tako.
Koje bi bile implikacije ovog zaključka za ženski rod? - Mi žene smo stvarno glupe što radi kobasice uzmemo cijelu svinju. A Amerikanci bi uzvratili jednakom mjerom: zašto da uzmeš cijelu kravu kad možeš dobiti mlijeko u tetrapaku?!
Ja znam da u teoriji postoje dragi i kulturni muškarci, koji su dobri očevi svojoj djeci, ali oni najčešće imaju dečka. Na um mi pada i ona čuvena: dragog i suosjećajnog muškarca, koji ne pije, koji pomaže u kući, koji brine o djeci i ne zaboravlja rođendane, i dobro kuha; želim samo VIDJETI.
I tako sam ja, nakon godina ne vjerovanja u takve bajke, konačno upoznala muškarca koji me prihvaća takvu kakva jesam, u svemu me podržava, pun je razumijevanja, uvijek me sasluša i nađe pravu riječ, svaka koju kaže je na mjestu. Nema veze što je koje desetljeće stariji, ali POSTOJI. Razveden je, to je bitno.
I što se na kraju ispostavi? Tip zna znanje! Suknjolovac je i hobi mu je ganjanje žena!
A ja naivno mislila kako je poseban i kako sam ja njemu nešto posebno.
Vidim, neće tu biti sreće: bolje da sam sama nego s bilo kim, bolje gay nego nesretna s rasplodnim bikom i čoporom djece na grbači.
A ostale željogradske žene neka utjehu i inspiraciju i dalje traže u Severininim stihovima: "i kad me varaš, s tobom lipo mi je"!