25.07.2005., ponedjeljak
Osveta
 Sunce je zalazilo u krvavi suton, dok su oblaci preuzimali noć. Bila je jesen 1878. godine. Kapetan broda Sveti Kristofor stajao je za kormilom i razmišljao, dok je brod plovio prema oluji. Vremena za povratak u luku nije nedostajalo, ali je znao da prevozi važne i bogate putnike i znao je koliko naporni mogu biti. Oluju je mogao podnijeti. «Reci posadi da sve pripreme. Bit će velika oluja večeras», rekao je svom prvom časniku, «i reci putnicima neka ne izlaze iz kabina.» «Da, kapetane.» potvrdio je prvi časnik. … Goran je stajao ispred ogledala i popravljao kravatu. Izraz lica mu je bio gotovo bezizražajan. Jedino su kose i smeđe oči govorile nešto tajanstveno i zastrašujuće u isto vrijeme. Duga smeđa kosa bila mu je zavezana crnom vrpcom, a široka ramena nazirala su se ispod bijele košulje. Nosio je crne hlače i čizme. Odjeća je bila pomno izabrana. Izgledalo je kao da se za nešto sprema. Netko je pokucao. «Uđite.», mirno je pozvao. «Gospodine, ispričavam se što smetam, kapetan je dao upozorenje da svi putnici ostanu u svojim prostorijama. Sprema se nevrijeme večeras i stvar je vaše sigurnosti…» «U redu, u redu», odbrusio mu je Goran «…stvar naše sigurnosti…» promrmljao si je ljutito u bradu. Sluga se pokorno naklonio i zatvorio vrata. «…stvar naše sigurnosti…» još je ljuće ponovio. Ruke su mu se počele tresti i najzad je počeo sam sebe smirivati. «Čekaj da počne oluja…», rekao je sam sebi. U mračnom kutu sobe na stolcu je sjedio Kai. Svijeća je jedva osvjetljavala prostoriju i lice mu se nikako nije moglo vidjeti. «Ne moraš to raditi», progovorio je Kai. «Možeš i odustati. Nemoj sam sebe mučiti.» «Pusti me na miru!», zaurlao je Goran. «Ti si samo pokušaj moje glupe savjesti da nešto učini. Ti si privid, utvara. Pusti me da radim po svome.» Brod se zaljuljao i najavio dolazak oluje. Grmljavina se čula sve snažnije. Goran je otvorio kovčeg i iz njega izvukao dugačak nož. Pogledao ga kao da mu je taj nož jedini prijatelj, jedina stvar u koju se nije razočarao. Čvrsto ga je primio i izašao van. Susjedna kabina mu je bila najbliža. Otvorio je vrata. U sobi je sjedila starija žena. Bila je umorna i spremna da legne u krevet. Imala je slab vid i kad je Goran ušao u sobu, mislila je da joj je sluškinja došla pomoći spremiti se za počinak. Goran joj je prišao, izvukao nož. Nije stigla ni kriknuti. Prerezao joj je vrat. Sluškinja je upravo ulazila. Vidjela je svoju gospodaricu, mrtvu u lokvi krvi. Počela je vrištati. Ugledala je Gorana koji joj je prilazio. Željela je pobjeći ali su joj noge bile nepokretne. Primio ju je. «Vrišti koliko god hoćeš… nitko te neće čuti.» Krvav nož zabio joj je u trbuh i povukao prema vratu. Mogao je vidjeti njen prestrašen pogled dok je pokušavala spriječiti da joj se utroba ne prospe po podu. Pustio ju je, a ona je pala mrtva. Obrisao je nož o neku skupocjenu haljinu koja je bila položena na stolac pored vrata i izašao van. Ispred vrata druge prostorije, čekao je Kai. «Odustani. Nisu oni krivi. Nisu oni tamo bili.» govorio je a Goran ga nije čuo. Prošao je pored njega, ne obazirući se. Izgledao je kao da je u nekom transu. Stanju iz kojeg se ne može izvući lako. U drugoj prostoriji je bila mala obitelj. Muž, žena i mala djevojčica. Već su spavali pa je Goranu bilo izrazito lako. Muškarac se malo borio ali nije mogao pobijediti. Djevojčica je najmirnije prihvatila smrt. Goran ju je pogledao i kao da ga je podsjetila na nekoga ali je ubrzo odagnao te misli. Vratilo mu se drugo sjećanje, bolnije sjećanje. Pogledao ju je i rekao «Nisi ni okom trepnula, nisi ništa poduzela… samo si stajala i gledala…» i probo joj srce. Ni zvuka nije ispustila. Goran je tako prošao više od polovice putničkih kabina. Nevrijeme je bilo toliko snažno, vjetar je udarao, valovi su zapljuskivali da nitko nije u ništa posumnjao. Kretao se vrlo lako i izvršavao zadatak još lakše. Kai ga je pokušavao zaustaviti, ali Goran nije slušao. Kako je noć odmicala na brodu je bilo sve više leševa. Pred jutro je Goran znao da ima još samo jednu osobu. To je bio mali dječak koji je zarađivao tako da je na brodu pomagao kuharu. Ušao je u kuhinju i ugledao dječaka kako spava. Dječak je taj dan (kao i svaki drugi) toliko radio da mu nije smetala ni oluja ni ljuljanje broda. Kai je već stajao pored njega. Goran mu se približio i podignuo nož. Kai se sagnuo i progovorio «Ovaj dječak izgleda baš kao ti kad si bio mali. I ti si radio po cijele dane da prehraniš sebe i svoju sestru. I uspio si. Postao si imućan, svojim radom. Pusti njega da mirno spava. Nije zaslužio tvoju osvetu. On nije bio tamo kad se to dogodilo. Nitko na ovome brodu nije bio tamo.» Goran je spustio pogled i promrmljao «Evo, ovaj je zadnji…» podigao nož i zaklao dječaka. «Ali nikad nije zadnji…» odgovorio je na to Kai. … Oluja se smirivala. Dva su muškarca sjedila na pramcu i gledala u smjeru iz kojeg je trebalo izići sunce. Goran je pričao kao da je sam sebi pričao, a Kai ga je slušao iako je znao ovu priču i čuo ju je već tisuću puta. «Bila je tako prekrasna, pametna. Moja sestra i najbolja prijateljica. Odrasli smo sami. Roditelji su nam umrli kad smo bili mali. Ja sam radio za oboje i nikad mi nije bilo teško. Imali smo sve što nam je trebalo. Radom sam došao do nekih novaca. Još su nam i neki rođaci pomogli i mi smo se uspeli u društvu. Zašto sam predložio to putovanje? Voljela je more i putovanje brodom se činilo izvrsnom idejom. Nisam mogao znati da će on biti tamo. Salijetao ju je zadnjih mjeseci. Ona ga je odbijala. Ja sam mu se suprotstavio, možda nisam trebao… možda sam bio previše grub… bogatunčić je poludio… mene su držali…» ovdje je Goran zastao «a tako je bila…» suze su ga prekinule. Počeo je plakati i onda je ljutnja probijala iz njega. «I nitko nije okom trepnuo, nitko nije ništa napravio, samo su stajali i gledali. Moju najdražu, kako je onaj gad… kako joj onaj gad…» kroz zube je procijedio «Nisi mogao ništa učiniti» pokušavao je Kai «Bili su jači od tebe. Četvorica su te držala.» Goran je nastavio ne obazirući se na njegove riječi. «A onaj bogatunčić… kao da je svijet njegov. Od kud mu pravo, od kud mu pravo…? Svi su samo stajali i gledali. Mogli su ga spriječiti. Ali nitko se nije pomaknu, trepnuo nije, čak ni kad su ju ubili. Pred mojim očima, pred njihovim očima. Nisu se pomaknuli ni kad su… ni kad su…» Goran je zastao i pognuo glavu a Kai je završio rečenicu «Čak ni kad su tebe ubili.» Goran ga je pogledao i rekao «Da, nitko se nije pomaknuo…» «Znaš da ću te i slijedeći put pokušati zaustaviti?» pitao je Kai. «Znam, znam…» odgovorio je Goran. … Sunce je prolilo svoje zrake po mirnoj pučini, a dvije siluete su polako nestajale.  Dedicated to gemini |
