06.05.2005., petak
Praznina
 Večer se počela spuštati na grad. Zvjezdano nebo najavljivalo je vedru noć. Laura je stajala na krovu visokog nebodera. Sama. Pripremala se na skok u zaborav. Duga crna kosa lepršala joj je na vjetru. Bila je blijeda i spremna na smrt. Stala je na rub i čekala. Ni sama ne zna što. Možda da počne sumnjati u svoju odluku? Teško. Već se pomirila sa svojom sudbinom. Previše boli i previše patnje u njenom životu. Željela ga je prekinuti, brzo. Ovo joj je bio već treći pokušaj i rekla je samoj sebi da se promašaj neće ponoviti. Udahnula je i pogledala prema dubini. Činilo joj se kao da će letjeti do pločnika cijelu vječnost. To ju je i tješilo i plašilo u isto vrijeme. Zaklopila je oči i tada čula glas iza sebe. «Je li to stvarno najbolji i jedini način?», progovorio je. Prestrašila se. Naglo se okrenula i skoro pala. Tako nije željela otići, te se pribrala, a adrenalin joj je navro u glavu. Zamračilo joj se pred očima. Zateturala je i sišla s ruba. Kroz maglu je ugledala visokog muškarca kojemu se lice jedva naziralo jer je bilo na pola u sjeni. Laura nije mogla dokučiti koji to predmet radi sjenu. U tom trenutku nije ju bilo ni briga. Nagnula se prema njemu da ga bolje pogleda. Privlačio ju je. Bio je mršav i nekako ispijen. Iz njega je izbijalo nešto izrazito neobično, neprirodno. Osjetila je nelagodu i htjela ga je otjerati. «Odlazi! Što tebe briga što ja radim sa svojom smrću i svojim životom?!» rekla mu je. «Kako je to nevjerojatno kako se ljudi počnu brinuti za tebe kad je za sve prekasno!» nadodala je cinično. Nasmiješio joj se i mogla je vidjeti bijele mu zube. «Ja nisam ovdje da te tješim, da ti ponudim zvijezde i nebo, ne mogu ti vratiti izgubljeno, ali ti mogu ponuditi rješenje.» tiho joj je odgovorio. Nije se pomaknuo od trenutka kad ga je ugledala. Dugačak crni kaput stajao mu je mirno i kao da ga je vjetar zaobilazio. Nastavio je: «Što ako postoji način da zaboraviš svu bol, da ne osjećaš više ništa,…» Gledala ga je s nevjericom i rekla «To i pokušavam...» Nije se ni obazirao na njene riječi: «Što ako možeš pomoći drugima?», počeo joj je lagano prilaziti, «Samo mi daj svoju ruku i shvatit ću to kao pristanak.», ispružio je svoju mršavu bijelu ruku prema njoj i čekao odgovor. Suze su joj počele teći i shvatila je da mu treba dati priliku. Primila ga je za ruku i gotovo se smrznula od osjećaja koji ju je prožeo. Navala praznine prošla joj je kroz cijelo tijelo i željela ga je pustiti, ali nije mogla. Nije joj dao. Primio ju je za ramena i odvukao ju do ruba nebodera. Još mu uvijek nije uspjela vidjeti oči. Puna nevjerice i odvratnog osjećaja crnila uspjela je jedino prošaptati pitanje na koje nije dobila odgovor: «Što si ti?…» Bacio ju je preko ruba. Samo je zaklopila oči. … Probudila se na pločniku. Laura se ustala i osvrnula. U njenoj blizini nije bilo nikoga. Pogledala se i shvatila da je obučena u dug kožni kaput i crnu odjeću. Pogledala si je ruke. Bile su ispijene i bijele. Pregledala je džepove i nije našla ništa što bi joj pomoglo da otkrije tko je. Ničega se nije sjećala. «Tko sam ja?», rekla je. Stajala je neko vrijeme na mjestu. Osjećala je veliku prazninu, kao da ne postoji, kao da je sjena. Nije se mogla sjetiti niti jednog događaja i niti jedne osobe. Razmišljajući o svom postojanju ugledala je neku ženu. Laura je krenula prema njoj. «Molim Vas, nešto mi se dogodilo, ne znam gdje sam, pomozite mi…», započela je Laura. Žena se nije niti osvrnula. «Molim Vas…», ponovila je glasnije i stala pred ženu koja nije niti trepnula. Laura ju je htjela primiti za ramena i prodrmati. Žena je samo prošla kroz nju. Laura je stala kao ukopana. «Oni te ne mogu vidjeti. Ne trudi se.» rekao je glas. Podigla je pogled i ugledala muškarca s dugim kožnim kaputom. Sjena mu je zaklanjala oči. «Tko si ti?» upitala je još u šoku od saznanja da je netko upravo prošao kroz nju. Imala je osjećaj kao da se sastoji od izmaglice. «Jesam li ja mrtva?» pitala je. «Daleko od toga.» rekao joj je i pogladio po kosi. «Zovem se Kai i tu sam da ti pomognem.» Tada ga je zagrlila i počela plakati. Ne sjeća se koliko je plakala. Ne sjeća se niti zašto je plakala. Znala je da je dobro vrijeme za to. Kao da u njoj ima još malo ljudskog koje želi van. Zapravo, vrijeme u njenom postojanju više nije igralo nikakvu ulogu. Ljudi su prolazili vrijeme je prolazilo, pa ponovo se vraćalo. Objasnio joj je da je nekad bila poput ljudi koje vidi kako besciljno hodaju nesvjesni svoga postojanja. Rekao joj je da je svoj boli koju je osjećala došao kraj i da je sad spremna pomagati drugima. «Nešto ti želim pokazati…» rekao joj je i primio ju za ruku. Pogledala je oko sebe i nije zapravo shvaćala što se događa. Boje su se slijevale jedna u drugu, zvukovi su nestajali, sve se skupljalo u bezličnu masu koja je postajala sve tamnija i tamnija. Imala je osjećaj kao da se svemir zakrivljuje u jednoj točki propuštajući dva putnika. Crna boja prodirala je u sve pore. Gotovo ju je mogla čuti kako gmiže i traži što će progutati. «Ovo je samo način putovanja.» pokušao ju je smiriti. «Uskoro će biti gotovo.» I bilo je. U trenutku kad je mislila da će biti progutana, počele su se pojavljivati naznake svjetla i ona je već mogla nazirati obrise. Našla se u sobi. Mala prostorija, siromašno namještena. U kutu je za stolom sjedio muškarac u svojim pedesetima. U ruci je držao revolver. Tamni se suputnik okrenuo prema Lauri govoreći: «Vidiš kako pati. Misliš li da će se ubiti? Neće. Nema hrabrosti. Vratit će se natrag svom jadnom životu i za točno tri mjeseca i dvadeset i šest dana ubiti trinaestogodišnju djevojčicu. Zašto se to neće dogoditi? Jer ćemo mu mi dati snagu da završi ovo što je započeo.» Kai je prišao kukavnom čovjeku i stavio mu ruku na rame. Muškarac se nije niti osvrnuo. Stavio je revolver u usta i stisnuo okidač. U trenutku soba je bila ispunjena krvlju i mozgom. Laura je gledala ne osjećajući ništa. Shvaćala je što joj je Kai objašnjavao. Znala je da će i ona uskoro raditi upravo ovaj posao. Vratili su se ubrzo na onaj isti pločnik gdje je sve započelo. Kai joj je stavio mali kamenčić na dlan. Presijavao se na mjesečini. «Što je to?», upitala je gledajući u tajanstveni predmet. «To je sve znanje koje ti je potrebno. Kada odem znat ćeš što ti je činiti.» odgovorio joj je i nestao u mraku. … Robert je sjedio na kauču razmišljajući hoće li to stvarno učiniti. U jednoj je ruci držao britvu, u drugoj bocu votke. Potegnuo je dobar gutljaj, odložio bocu i rekao sam sebi da si ne može dopustiti još jedan promašaj. Čvrsto je primio britvu i u tom trenutku ugledao ženu duge crne kose u dugačkom kožnom kaputu. Nije joj mogao vidjeti lice jer je bilo zaklonjeno sjenom. Nije znao koji predmet radi tu sjenu. «Kako si uspjela ući u moj stan?…» upitao je s nevjericom. Nije mu odgovorila, samo je rekla: «Je li to stvarno najbolji i jedini način? Ja nisam ovdje da te tješim, da ti ponudim zvijezde i nebo, ne mogu ti vratiti izgubljeno, ali ti mogu ponuditi rješenje.» … |
