Jaguar Coed

Polako, polako.... samo me pusti polako
A ti se drži jako....volim to... što imamo
I nismo mi više kratko, kratko....
Više manje dosta, jedno o drugo znamo
No male tajne skrijmo, neka ih otkrijemo
Polako, polako... samo to pusti polako

Velike želje, na malo ispunjavamo
Ali tako to i trebamo, samo plamtimo
Ne izgaramo i to nam je drago
Kad se onako, sa sjajem, pogledamo
Polako, polako....u jedno drugome sve vidimo

Drugi nek jure, mi nigdje nežurimo
Jebote je se volimo....postaje prestrašno....
Zato malo smirimo, drži me za ruku i idemo
Kao dvije komete, večeras u snove skupa padamo
Polako, polako....

Puno toga, značiš mi draga,
Meni treba tvojih poljubaca ispod vrata.
Tvoje rijeći na mome uhu, kojima daješ mi sve
A ja se pitam, zaslužio sam čime,tvoje slatke okrugle darove....
Topim se kao led, kad si draga blizu ili kraj mene
Nisam to više onaj isti ja, jebote , koja promjena kod mene
Al drago mi je, iskreno volim i tebe i sebe ovakvog
Pekmezim se kao p...., moj želudac je pun slatkoga
Koliko sam sretan, okolo svom silom demonstriram
Približi mi se i vidjet ćeš koliko, hmmmm..... vibriram
Bez okolišanja slječem na tvoje čokoladno tijelo
Postajem kao jaguar u skoku na žrtvu, a ti i ja kao jedno...
Tako jednostavno, tako jebeno lako, dok te činim vrelom
I premda sada prostačim, a pišem o nečem tako lijepom
To ti samo govori, koliko u meni žive strasti ,koje su na tebe čekale
Kombinaciju ljubavi i harmonije kojom rušimo naše krevete...

Što mi radiš, što mi radiš nesrićo....

Ponekad treba samo zaklopiti oći. Otići mislima daleko i još dalje od toga. Smiriti otkucaje srca, duboko udahnuti. Neki kažu da možeš zamisliti svoje sretno mjesto. No ja ga nemam, niti sam ikad zamišljao nešto poput tropske plaže, ležaljku između dvije palme i blagi povjetarac. Meni je dovoljno samo tih par minuta u tišini, u miru. Potpuno se opustin i dišem na tom rubu između sna i budnosti. Uvjerim sebe da neki malo veći životni problemi i nisu tako veliki, jer uvijek može biti gore. Ili se sjetim nekoga koga znam, a debelo je zaglibio. A ovi pomanji postanu mi tako mali i rješivi. Ha, život je ipak lijep i neopisiv, ali i kratak. To me uvijek oraspoloži, jer svaki trenutak je jebeno neprocjenjiv. Nema smisla tratiti živce na sitnice, iako me one često izbace iz takta. Možda sad kad ja to tako govorim i nije nešto posebno. Možda će netko pomisliti, lako je tebi reći. U neku ruku i je, jer sam previše sretan u zadnje vrime...Čak mislim da to i ne miriše na dobro. No dok traje.... Nemislim sada djeliti lekciju iz sreće i zadovoljstva, jer vjerujem da koliko god mi utjećemo na to svojim odabirima, postoji jedan postotak na koji neutjećemo. No ništa nas nebi smjelo sprijećiti da ga prizivamo. Hm, tko zna, možda tako lakše nam u životu krene? Možda je to nada? Sasvim je svejedno, jer bitno je upoznati i cijeniti sebe. Tako više zračimo, tako više privlačimo... Koliko god to zvučilo idealistički, prejednostavno....ipak svi mi to imamo u sebi...a i svi smo posebni. Ovako ili onako...

Sve što ste željeli u životu ostvariti, pokušajte ostvariti... Ako i neuspijete, bar ćete znati da ste pokušali...
Sve što ste htjeli reći, recite sad, jer sutra je daleka budučnost...
Sve što volite, volite i dalje bez uvjeta, jer uvjeti često udaljavaju..
Sve što jeste, nemjenjajte ako je dobro....
Sve što vas mući i žalosti, nije vrijedno vaših suza...Osmjeh liječi i pobjeđuje...

A život, život je sad, za koju minutu i neće vas čekati da ga prigrlite... Nemojte čekati, nemojte da jednog dana nebudete imali lijepa sječanja, jer onda sve godine neće vrijediti kraja... Nadam se da negdje uživate...
i bolje vam je....