Jaguar Coed

Nebojim se draga, ni noći, ni boli
A možda će jednom i trenutak doći,
Kad ću ti moći reći, koliko te volim.
Sad sve je to rano, vidim da je brzo
I neznamo se tako, tako dobro
Ipak veliki dio mene, diše za tebe,
Ispunjavaš mi stvarnost i snove,
Osjećaj u meni, izgleda da se gubim
Nisam sasvim siguran koliko to želim
Ali o tvoje slike, nikako se odvojiti
Privlačimo se kao suprotnih polova magneti
Prošlo mi je kroz glavu, da ti si ta
Možda je moja potraga završila....
Vrijeme, da vrijeme će pokazati
Ono će nas spojiti, ili uništiti....
Zar ne?

Kroz tvoju kosu,
Na putu od trnja,
Moje ruke prolaze
Mole vjetar da prestane
Na tvoje usne,
U crvenome ružu
Moje traže sreću,
I tope led, na srcu....
Na tvome licu
Pod oblačnim nebom,
Ja tražim osmjeh,
Da se smijem, sa tobom.
Uz tvoje tijelo,
Gdje zraka nema,
Nek bude moje,
Zauvijek...
Na tvome pupku,
Moji najljepši su snovi
A sudbina nek nas
Do kraja spoji...
Tvoj mali korak
Moj neka prati,
Neka naše ruke
budu zajedno...
I nije ništa
Stvoreno za jedno,
Neka naš svijet,
Bude udvoje.
Jer to je sve
Od dugih dana i noći
Što želim do kraja
Stobom život proći...

Kad bi samo izbrisao sve, povukao rijeći i vratio vrijeme, nebih nikad njiima pravio probleme. Nisu zaslužile, ni jedna, da budem tako ravnodušan i ohol. Više nego ja njih, voljele su me. Davale su više nego što su mogle, a ja sam bio gad i to je još dio mene. Možda radi toga, u meni su vidile nešto loše, pa su htjele popravit. Da to im je u krvi.
Da nije našla muškarca, žena bi pripitomila neku drugu životinju.
Kad se sretnemo, na ulici, negdje, naglo mi dođu svi ti početci, svi ti krajevi i sve te sreće, tuge i bol.. Prate me u kutu svijesti, cijeli dan i noć.U rano jutro upužu mi u snove , nekada smješak na mome licu u polusnu, nekada grimasa. Tada mene ubijaju, sve te nesreće, moja savjest mi neda mira. Kada kazaljke sata uspore, moje tijelo kao istrošena baterija, upije sve misli i pogled mi završi na strop. Koliko toga su mi pružile, koliko puta su prešle preko mojih laži. A rijećima sam im podgrijavao želju, da nešto imamo. Nešto vjećno...
Laž je muškarcu krajnji spas, a ženi samo prva pomoć.
Ipak sa svakom sam ostao dobar, možemo si reći, dobar dan, većer, kako si. I to me veseli, drago mi je da nisam poput kretena koji na svakom kantunu pljuju po svojim bivšima. Nevide koliko su jadni, jednostrani, neodgojeni...
S koliko sam ih spavao, vodio ljubav. Sex i voditi ljubav nije isto, niti se može mjeriti, pa tako taj moj broj nije prešao u dvoznamenkaste. Ha, sigurno se pitate u kojoj je polovici onda istina? Gornjoj ili dojnjoj? Neću vam reći, ali nije jedan, za one podle. Hm sad se smijem, jer zamislio sam se koliko sam dobar u krevetu...ha. Znam, no možda su me lagale...
Kada bi muškarci bili veliki ljubavnici kako pričaju žene ne bi imale vremena ni za počešljati se.
Zašto me prati određen glas. Neznam, jer dosta priča koje čujem su naprosto izmišljene ili je napravljen privid da su istinite. Na tome mogu zahvalit prijateljima, koji u nedostatku svog ljubavnog života ispunjavaju se dopunjavanjem i preuveličavanjem mog s određenom dozom sprdnje na mom račun. Podnosim šalu, jer je i sam volim... Veoma sam rano shvatio da žene naprosto privlači tajnovitost, pa zauzetost, nezainteresiranost pa sam se često ponašao u skladu stim, ali ne zato što sam se tako trudio biti. Već sam ponekad takav. . Vole takve momke, a zašto, stvarno neznam. Nisam ih nikad ni posebno pokušavao shvatiti, jer takvo što je unaprijed osuđeno na propast...
Svaka žena može dovesti muškarca do ludila, a u tome su, kad odluće nezaustavljive. Dok muškarac nemože svaku ženu osvojiti. Volim izazove, ali rijetko kad sam se upuštao u osvojanje žena kod kojih nisam dobio znak, pogled ili bilo koji signal koji bi mi dao zrnce nade, ako sam naravno ja bio zainteresiran. Jednom sam ćuo da se muškarac može zaljubiti max. 3 puta, a žena može 300 puta... I vjerujem u tu izjavu... Bez njih mislim da nebi imao dovoljan dobar razlog da postojim. Koliko god su me puta izbacile iz takta, opekle i dalje ih uporno volim... Moj Bože, mora da te Adam dobro, dobro piljio da ih stvoriš...
Žena bez duše obično nađe dušu od čovjeka.
Imao sam ih dosta, a nijedna od njih nije imala mene potpuno. Zapravo jedna je. I sada kada sam zrelij, iz dana u dan sve bolje vidim. Hvala ti živote, što si pružio od svake nešto lijepo. Hvala ti što si me učinio iskusnij, al vjeruj mi... Sve bih mjenjao za samo jednu, nadam se da ona je to. To što želim, to što trebam.
Deset tisuća golih djevojaka ostavlja manji utisak, nego jedna jedina.
Jer ja život vidim u dvoje, ja vjerujem u brak. Iako oko mene se sve raspada. To je danas pomalo teško, ali ja idalje vjerujem. Usprkos činjenici da od moja tri prijatelja koji su se oženili, njih dva su rastavljeni. Nije ih brak slomio i doveo do kraja, već su stupili u njega iz sasvim pogrešnih razloga, a i iz krivog shvačanja života i s krivim ženama i one obrnuto. Krivica za neuspjeh je gotovo uvijek jednaka...Život u dvoje do kraja, mi predstavlja svrhu života...naravno uz djecu... ako Bog da... Znam da dosta ljudi to danas nemože imati...Tako da ponekad i znam zamisliti da sam u braku, sretan i da s njom (koja bude) plovim kroz tuge i sreću, bol i veselje....I to obićno bude kad je ovako kiša vanka...Opale me svakakva zamišljanja...
Uglavnom, jedno je sigurno:
Ženski savjet i komentar nije možda bogzna što, ali je glup onaj tko ga ne primi.

Postoji li trenutak kada rijeći utihnu i ostane samo praznina prostora, nabijena iskrenom snagom emocija? U prostoru kojemu vam zrak nije potreban, jer ionako neosjećaš svoj udisaj. Na mjestu koje ispunjava blagotvorna tišina, a dva se sasvim različita svijeta mogu spojiti u jednu savršenu cijelinu. Kao puzle s dvije karike, spojene čine jedan savršen spoj, savršenu sliku, sjećanje. Savršenu budućnost....

Postoji li trenutak kad misli netrebaju usta, kada snovi postanu stvarnost, a cijeli darovani život, dobije potpuni smisao? Kada kao u ljetnoj noći, čaša viskija dobije kocku leda, da ublaži žar i stvori besprijekornu kombinaciju okusa, vatre i vode... U sekundi gutljaja, stope se sve ideje, svi ciljevi u želju da u dvoje ispune nagon nečim čistim, nečim svetim...

Postoji li trenutak, kada svijet stane i zrakom samo leti pelud cvijeća, a miris ljubavi, kao miris ruža, ubije svu prljavštinu, sav smog ubrzanog življenja u tom prometu duša ? I tada svaki snjeg oko srca, otopi radost i sreća, jer se tijela u dvoje spoje. U noći ljubavi i tišine...

Postoji li trenutak kada sve zaboravimo u treptaju oka? U poljubcu kraj mora, ispred restorana, na ulaznim vratima stana, na krevetu popločanom u šumi boja, jednog predivnog osjećaja... Zaboravimo sve probleme, sve boli i tuge, jer te dane duge u minuti zamjeni broj dva, kao jedno...

Postoji li trenutak kada znaš, da je prava ljubav stigla ? Kada svaka borba nema smisla, da budeš jaći od poriva, jači od svemira.... U naletu maestrala, izbriše se sva prošlost i ostane samo nit koja vodi naprijed i ti je pratiš. A ruke tvoje grije i prati, meka koža tvoje suputnice....

Postoji li prava ljubav?
Neznam, ali ja sve te trenutke večeras imam.....

JA
Ponekad mislim, ne...Znam kako nisam ja svoj, kad ti onako lažnim pogledom, bez rijeći, kažem da sam, jedino tvoj.
I neznam kako opisati taj sklop, usrani, jebeni! Kako priznati, da me je strah. Strah vezanja, strah obečanja, strah pomisli da te zavolim. Pored tolike borbene energije kojom cijeli žarim, ja sam draga, unutra cijeli spojen koncem sivih misli. A spone mojih uvjerenja, želja drži pljuvačka moga karaktera. Izvanka jak, nedodirljiv, simpatičan, osoran i prepametan. A ispod kože...ispod kože blag, tužan, ranjiv kao pička, neisticajan i duboko svjestan vlastitih gluposti... Zašto je to tako? Zašto...
ONA
Razlog leži u mojoj prošlosti, ne tako bliskoj, ali dovoljno jakoj da osječam miris paljevine kad se sjetim nje...Koliko god sam puta ostavio i bio ostavljen, koliko god je guzica i sisa, bistrica i ljepotica prodefiliralo s menom držeči me za ruku gradom, uzbuđenjem u izlasku, satima u krevetu i razgovoru s cigarom nakon...ona me je debelo oštetila. Ugrizla gdje mi je se stigma ljubavi i otvorenosti stvorila...Razderala mi srce i svjesno me ubijala, polako.
Baš kako to rade i cigare, polako u početku, a onda rapidno na kraju u svojstvu raka...
Sve to je radila, zato što je mogla. Zato što sam se jedino u nju zaljubio. Koja glupa riječ, koje glupo stanje, al koja droga, šprica instant sreće pod nazivom: Zaljubljenost...
E da, zato što je mogla. Mogla mi raditi sve što je htjela, a ja sam slijepo išao kud ona okom. Drogiran od strane nehumane glupaće, bez trunke savjesti svakim danom tonuo sam dublje u njena govna. Da...zato me je strah...
IPAK JA
No, prevladao sam je... Jednog dana otvorio sam oći i postao svjestan svega. Svjestan svoje nemoći, svjestan koliko me je iscrpila. I onako nepripremljen dočekao je. Prostruo sve što mi je napravila, zasuo je pjeskom laži na kojima me je držala...i na kraju kao klavir rekao, sva sreća tebi, al od mene odjebi...
Otišla je iz mog života, no jebeno me kao sjena pratila svim mojim avanturama. Uvijek negdje u kantunu moje svijesti, vrištala je, neveži se, neotvaraj...nastradat će ti duša....
NAKON SVEGA
Sada pri kraju ovoga posta, kao udarac boksača, oborio me zaključak da sam joj na svemu zahvalan. Jer da nije nje, nebih upoznao toliko različitih djevojaka, opijenih mojom hladnokrvnošću. Da nije nje nebi bio na glasu, koji mi je paradoksalno, podosta puta pomogao u osvajanju neke nove blistave pojave, dugih nogu, prekrasnog lica i naravno oblina...
Sada na kraju, jasnije vidim sve. Upravo sam otkrio veliki dio sebe. Lažem, znao sam da postoji, al ga napokon osjećam kako treba..
MI
Da nije nje, nikad nebih upoznao tebe...
Kad se ponovo zagrlimo, moje srce će tući jače. Jer sada zna, nešto novo o sebi. Zapravo mozak je napokon došao do riječi, da sva prošlost njegova je vrijedila tog trenutka, gdje postojimo samo
TI i JA draga...ti i ja...

Na polju, među crvenim cvijećem,
Ti se kao leptir, za mene se vežeš,
Dišeš, čuvaj me, ja tebi slječem,
I pokretima, pogledima, meni daješ
Svu ljubav, mladu i svoju...
Isprepletena pod prstima
Ta kosa tvoja, pokriva moj spektar boja,
Ja samo svoj, a ti bijelo moja
U ovom kaotičnom svijetu
Tvoje misli na mom ramenu predu...
A plava krv mojih predaka
Kraj tebe u meni buja i teće,
Ti postaješ više, od ovih par redaka
Dal da ti pustim?, da me takneš ispod kože....