srijeda, 28.01.2009.

Stres, stres i još jednom stres!

Inače se uvijek pokušavam suzdržavati od upadljivih i neprimjerenih reakcija, uglavnom da izbjegnem još veće neugodnosti i situacije. Naravno, sve ima svoje granice, a moje granice se smanjuju svakim danom. Sve češće reagiram impulzivno i bez razmišljanja i onda se sada ljudi kao čude što ja reagiram 'normalno' kao drugi, jer ipak to meni nije nalik. Ali, ponavljati iste greške milijon puta neću, jer nisam ni ja na baterije na punjenje.

Uostalom, i ja imam pravo biti pod stresom, i ja imam pravo derati se i ljutiti, i ja isto tako imam pravo napraviti scenu. Jednostavno je stres prevladao ove zadnje dane, a ja sam nemoćan i onda se dobije takav rezultat.

Stres, stres i još stresa u ovoj školskoj godini samo mogu i očekivat, ali opet, ja sam pod još većim stresom zbog drugih stvari. Neću imati maturu, a također ni prijemni, ali opet, u interesu mi je pobrati što bolje ocjene. Jer, ako mislim studirati dobro bi mi došla stipendija, za što trebaju ocjene i natjecanja. I onda mi se desi situacija da mi netko kaže da je meni sve lako, da ja ne moram učit, da imam vremena za sve. I onda počinju molbe i zahtjevi na sve strane. I sve dok ja ne kažem nekom pijedincu ono odlučno 'ne' , neće prestati. Tada će pak cijela skupina okomiti sa nizom glupih pitanja o preferiranju nekoga nad nekim. I opet nema kraja. I onda se ja brinem zbog tuđih problema više nego oko svojih. I onda sam po stresom.

E baš tada se ubaci neka osoba sa podsmijehom, koja gleda na mene kao u najmanju ruku rečenu 'budalu', i priča sa mnom samo u određenim situacijama(dakako samo onda kad to toj osobi odgovara) i traži, tj. zahtjeva jer, riječi poput 'molim te' su naravno strane. I onda je pucam i nakon dernjave i svega ja se još osjećam i loše zbog toga. I onda se brinem oko toga i onda opet sve u krug.

Zašto bi tuđi problemi trebali pogađati mene, umjesto njih? Zašto ja ne bi bio okrutan i bešćutan i ne tako pun empatije? Zar je stvarno tako lako tražiti puno, a dati tako malo?