naldor

ekipa

branimir

Lutam ulicama izgubljenog grada!
Pored mene prolaze razni ljudi, izgubljeni
Kao i ja, ali ipak idu negdje i rade nešto!
Što je ustvari svrha života?
Život je nešto predivno, ali još je ljepše kada shvatiš da
Možeš nekome podariti život, da te u tome
Može spriječiti samo neka viša sila koja vlada
Svijetom ili ti sama!
Pogledom me upijaju ti prolaznici, koji svaki čuva nešto
Posebno, koji9 kao i ti ne shvaća smisao
Života, rađanja, odrastanja i na kraju smrti!
Smrt, da li je se bojim, ne znam, možda,
Vjerujem da to neću saznati do trenutka kada će
Mi ona biti blizu! A što me čeka nakon smrti,
Hladna, vlažna zemlja, crvi, gliste i bube,
Koji će polako razarati moje tijelo od koga će
Na kraju ostati samo kostur!
A što je sa dušom, da li će napustiti moje tijelo
U trenutku konačne smrti, i pridružiti se
Bezbroj milijardi ostalih duša koje
Izgubljeno lutaju beskrajem ili možda ne!
Ne znam što me čeka, i nadam se da to neću
Saznati još dugo vremena, nadam se ! ! !
Gora od smrti je jedino samoća!
Izjeda te polako, ali sigurno, obavija tvoje
Srce snažnim rukama koje te ne puštaju tako lako!
To su ruke iz kojih se ne možeš
Istrgnuti sam!!! Ruke koje te lagano i
Bolno vode do kraja, a kada dođu do njega
Puštaju te i ostaješ potpuno sam ! ! !

gledam te, izgubljen si, …očito je,
pogled ti je prazan i mračan !!
poznam te dovoljno da bih shvatila
da nešto nije uredu !
tijelom si tu, ali umom i srcem,
negdje daleko, u nekoj drugoj zbilji.
Nekad, nekad svratiš pogled na mene,
Daješ mi do znanja da ti je potreban
Netko, no to su tvoji osjećaji koje imaš
Samo za sebe, i ne dijeliš ih nikome,
Dozvoli mi da ti pomognem, da
Te razumijem i shvatim. Vjeruj, biti će
lakše, kada podijeliš to sa mnom !!
površinski si hladan, ali znam da
u dubini duše i ti imaš osjećaje i želju
da ih dijeliš s nekim, što ti je?
Vjerujem da se bojiš skinuti tu masku,
Otkriti sebe, ovom oholom svijetu, ali
Ja sam uvijek ovdje, i kada me nema,
vjeruj mi postoji netko kome je stalo!

Jednom kad shvatiš da je život besciljna
Linija koja vodi u nigdje, shvatit ćeš
Da ti u biti nije stalo ni do čega.
Ti si prosječan čovjek, na svima ostavljaš
Dobar dojam, i svi misle kako si sretan
I zadovoljan, a u tebi leži neopisiv bijes
I nezadovoljstvo.
Ljudi su čudna bića, ima ih svakakvih,
Ne slušaj nikada što ti drugi kaže, i biti
Će veća mogućnost da zadovoljiš sebe !?
Živi dok možeš, jer život je kratak,
Isprobaj sve i neka ti ne bude žao
Ni zbog čega, jer ti si ipak čovjek, koji je
Stvoren da pati i preživljava, a kada
Ti se približi kraj, ti zastani i razmisli
O svemu i shvatit ćeš da je to ipak
Bio život, jedan od mnogih !

Tolika bol i patnja u srcu.
Neobuzdana želja za boljim, sutra…
Toliki smisao ali nedovoljna raskoš
Onoga što kriješ u sebi.
Bol polagano zauzima svaki dio moga tijela,
Proždire i ne pita za stanje…
Želim te pored sebe, želim osjetiti tvoj dah na mom vratu,
Tvoj dodir na mom tijelu.
Želim tvoju toplinu pored sebe, blizinu u mislima.
Želim te dodirnuti, osjetiti, … okusiti …
Ovo stanje dovodi me do ludila,
Bespomoćnog stanja, iz kojeg nema izlaza,
Želja za tobom je nepobjediva !!!

Noć je hladna
Oblaci zaklanjaju mjesečev sjaj
Vjetar propiruje kosti staroga grada
Ulice su prazne, bliži se ponoć
Zrika cvrčaka čuje se u daljini
I tek po koji šum lišća pod vjetrom
Trak svijeće na starome stolu obasjava sobu
Sat otkucava pola noći
Tonem u svijet snova, gdje gospodarim ja
I sanjajući dočekujem još jedan novi dan

Izgubljena u mraku smatrala sam ga svjetlošću života.
Prividna magla zamutila mi je pogled, spriječila
Uvidjeti zabludu.
Magla je nestala…
Sunce je na mojoj strani
A On…
U daljini… u sjeni … zaboravljen ! ! !