Mali blog za velike ljude: 3.a gimnazije ''Fran Galović''
04.06.2007., ponedjeljak
Evo, Nela, doživljaji. 100% istina. Ko u klasicizmu. :)
|
KAD VAS VIDIM TO JE DOMAĆI FILM, LOŠI GLUMCI I JOŠ GORI SCENARIJ. PA MOGU EFEKTI I BITI KOREKTNI, ALI SUMNJAM, ČISTO SUMNJAM U HAPPY END. Hladno pivo Bio je to samo još jedan u nizu od onih dosadnih dana pred kraj školske godine. Imali smo fiziku; profesor je pun entuzijazma ''bio tu da pomogne'' Jasmini koja tog dana nije imala sreće da izbjegne rješavanje zadaće na ploči. Mi ostali za to smo vrijeme rješavali zadaću iz kemije (prokleti redoksi!) ili slušali mp3. Nekolicina njih je čak i učila psihologiju za test koji smo trebali pisati sljedeći sat. Već pri kraju fizike, oko 10.50h, u učionicu je upao prof. Flajs, big boss koji je kod nas uvijek rado viđen gost. Uvijek, osim kad patrolira po hodniku nakon zvona. Imao je ozbiljan izraz lica, kao i uvijek, pa ga i nismo baš pretjerano doživljavali. Vjerojatno opet neka zamjena. Možda nećemo imati psihologiju. U onom je djeliću sekunde gimnazijski život opet imao smisao. ''Molim vas da polako i u tišini izađete na školsko igralište. Stvari ostavite ovdje u razredu. Dobili smo dojavu o bombi.'', rekao je. WHAT THE FUCK?! Toliko o smislu života!! Zgrabila sam mobitel i novi mp3. Ne želim da mi to odleprša. Razred se veselio. Pardon, dečki su se veselili. Cure su imale zbunjujući pogled iz kojeg je jasno moglo vidjeti da su duboko zamišljene. Uzeti mobitel, lovu ili maskaru? I dok smo mi punili džepove mobitelima, Tamara je u ruci čvrsto stiskala bocu Studene. (?) Izašli smo na prepun hodnik i pridružili se rijeci uzbuđenih, ali i nasmiješenih (?) lica koja se polako kretala prema stražnjem izlazu gdje su stajala dva (superzgodna) policajca i zaustavljala one neposlušne (sram ih bilo!) koji su uspjeli prošvercati torbe kraj prof. Flajsa, iste im i oduzimajući. Vani je tisućinjak duša stajalo oko školskog igrališta željno iščekujući. Što, ne znam. Nije da smo željeli da bomba bude stvarna, a ne fikcija nekog maloumnog bića, (u razredu mi je bio teško stečeni puder i zadnjih sto kuna!), ali nismo ni željeli na nastavu. Bacila sam pogled na ekipu. Nisu bili previše zabrinuti. Tamara je prekriženih nogu pričala na mobitel i istovremeno pila blaženu vodu, Šare je bacao fore a Martinaga dijelio karte. Ritoša je prof. Samardžiću neuspješno pokušavao pokazati da zna građu kukaca na nekom jadnom malom zelenom stvorenju. Ja sam iskoristila trenutak da nazovem doma, kažem što se dogodilo i napomenem da, u slučaju da se nešto dogodi, ništa svoje ne ostavljam sestri. Sjetili smo se i razrednice. Nakon što smo ustvrdili da je nema među profesorima, poslali smo joj poruku: ''Razrednice, jeste li na sigurnom? Mi smo evakuirani. Vaš 2.a'' Nije odgovarala. Već smo je htjeli nazvati, kad je došla Tamara s nevjerojatnim vijestima! Ostali smo bez jedinog što smo još imali uz sebe (čitaj: teksta i zraka)! Razrednica nije bila u školi. Bila je... U frizerskom salonu!! I dok smo mi strepili za svoj život, ona je uživala pod haubom čitajući u najnovijoj Gloriji novosti o slučaju Vlatke Pokos. Neposredno nakon što smo došli k sebi, iz škole je izašao i ravnatelj. Obznanio je da se u školu ulazi 5 do 12, da ponavljamo sat koji nam je prekinut (fiziku u našem slučaju), a sedmi sat imamo normalno po rasporedu. Zaključujete, bombe nije bilo! Neka je razmažena curica (da, da, ljepšeg je spola!) u nedostatku volje za učenjem za test dojavila da je u školi bomba. Hm, a mi smo joj zahvalni. I dok smo se tako veselili, što zbog spašenih mobitela, a što zbog izbjegnute psihologije, Jasmini je već bilo 5 do 12. Opet je morala odgovarati fiziku. Ali neće biti problema, profesor je tu da pomogne. A javila se i razrednica. Poslala je SMS pišući kako ne zna o čemu se radi. Nakon što smo joj sve objasnili i smirili je kažući kako je sve gotovo, stigla je poruka: ''Ma bitno da ste vi meni na sigurnom i spašeni od psihologije.'' Hm, previše nas dobro poznaje. Vraćavši se kući nakon napornog dana, sjedila sam u vlaku i s frendicom debatirala o istom. ''Woooow, a ja sam mislila da je vožnja vlakom smrti, u ponoć, u Beču, vrhunac!'', razmišljala sam naglas. Andrea je ustvrdila da bi trebala započeti s pisanjem oporuke. ''Ja je već imam u planu!'', pohvalila sam se. Andrea je spustila: ''Da? Kak glasi? Sve svoje nosim sa sobom?!'' Znam da se šalila, ali ipak... Pa tako sebična nisam. Ne bih sve svoje uzela sa sobom. Što će mi bilježnice?! |
