nedjelja, 21.10.2007.
PJESMA...
Večeras je u gradu tuga, večeras caruje bol
svi ga zazivaju, al' neznaju gdje je Bog.
U gradu njih par manijaka se smije, al' većina ih večeras plaču
ispuzale male zmije, pretvorile se u koljače.
Mrtva tijela velika, srednja, i ona mala moja rijeka
je crvena i guta ih Sava, ma da ne bi htjela.
Guta one koji su nju gutali, što su se smijali i volili dok su se u njoj kupali.
Muka je rijeci, vidi se po pjeni što je na obalu izbacuje.
Al' ne može da izbaci što zmija u nju ubaci. U pomoć stižu oblaci, šalju kišu da spasi rijeku, crvene krvave fleke da lakše oteku. Tužna je savska sirena, jer mrtva su djeca njena. Treba školjku za smirenje, treba neko objašnjenje. Treba joj zraka, od tuge se guši, najrađe bi na površinu, pa nek umre i nek se isuši. Zove svoje podanike, zove savske somove i daje im naredbu da ljudska tijela spreme u grobove. Da tijela pokopaju najdublje što se može i to na ušću kod Dunava, tam di je ona duboka uvala. I tako somovi tijela vuku, pozvali su veliku štuku da tjera druge ribe s puta, tko neće se sklonit, štuka ga proguta. A na ušću za vrijeme po naredbi sirene ribe napraviše grobnicu za nevinu savsku djecu. Tijela su pokopana, sad je red na Dunavu da u CRno more odnese fleku krvavu.
