četvrtak, 11.10.2007.
na grobu dvaju duša..
stojim na našem grobu
zajednička grobnica ukrašena
bijelo ružičastim cvijećem
plačem za ubojicom
plačem za tobom
plačem za idejom nas
rashomonski vjetovito uzdižem pitanja
poput bijelih zastava
tko je koga ubio zapravo
da li ti mene svojom neodlučnošću
svojom pakosti depresijom i bolom crne zemlje
ili ja tebe završnim udarcem katane koja
prekida sve iluzije i tirkizne snove
tko za kim plače sada ili plačemo oboje
nad grobom ljubavi naše
nema je više te djevojčice u crnoj suknji
slatke ljubavi mlade ljubavi naše
nema više naše drage jedine jedinstvene
ti si je ubio odrekao se našeg modrog cvijeta pustinje
nisam mogla drugo izabrati
moj jedini izbor odlazak
zašto sada plačeš ne nema nikoga da
ti briše suze sa snježnog lica
no više je i dovoljno onih lukavih koje će
ti pružiti zagrljaj utjehe i onda tražiti
tvoje srce dušu i kristalne snove zauvijek
ima onih koje će tvrditi da su njihove ruke
nevinije od mojih i da si dobro odlučio
pokušavajući me zaboraviti jer nisam od onih
tvoje vrste nedostaje mi nešto one misle i
previše toga žena sad
druge kaste u šarenim haljinama
i to je moja jedina pogreška
rođena u pogrešno vrijeme u pogrešnom komanchi
plemenu
zašto im ipak ne vjeruješ
zašto osjećaš sada čistu bol
ubio si našu ljubav i ona sada umire
u mukama od tvog blistavog noža
od tvoje hladne vatre
od tvoje neodlučnosti umire vidiš li
položena kao maleno dijete u grob već mirišu
krizanteme i crvene svijeće jesi li sada sretan
smatraš li me glavnim krivcem jer otišla sam
ne nisam mogla na leđima nositi oboje nas
trebao si mi pomoći i možda držati me za ruku
sasvim nježno kao pticu ispod kaputa
zašto plačeš nad grobom naših duša
mirne su i sada tako mrtve
napokon pripadaju jedna drugoj
nema svijeta
nestao je u zoru
vidiš li
sve nestaje
