..koračam u nepoznatom smjeru,noge mi same pronalaze puteve u nedovršene ulice grada..izloge pogledavam krajičkom oka..ne zanima me ni šarenilo butika,ni saloni vjenčanih haljina,čak ni sjaj zlatnih prstenja u zlatarnama..koraci mi postaju sve odlučniji,a zapravo,ne znam kuda idem..ali želim pobjeći daleko..u sebi osjećam neki nemir,tijelo mi govori da potrčim i ne okrećem se više..na licu mi je usiljeni osmijeh..srećem ljude,osjećam njihov pogled na meni..kao da govore NE PRIPADAŠ OVDJE,ODLAZI..u pravu su,ovo nije moj grad...ovo nije moj svijet..zašto sam došla? Zapravo..kuda da odem..gdje pripadam..ovo je more,ja sam tek kapljica vode..zar me itko primjećuje? Stapam se sa sivilom velikih zgrada,kiša pocinje sipiti..kišobran držim u ruci,al ga ne želim otvoriti..kapi postaju sve krupnije...lice mi postaje mokro..pljusak..osjećam neko olakšanje..kao da je kiša isprala mali dio mog tereta..ljudi me gledaju potpuno mokru,vidim žaljenje u njihovim očima..čak i gađenje kod nekih..ne marim..koračam nepoznatom ulicom..na stepenicama zatvorenog dućana vidim lika..sjedi,zadubljen u svoju gitaru i svira..ne razaznajem pjesmu,ali mi se sviđa..stanem malo dalje od njega...i slušam ga...nije ga briga za pljusak..mokre cipele i hlače..on je tu jer nema kamo..kao ni ja..osjećam čudnu povezanost sa strancem..podiže pogled i shvati da ga slušam..pokloni mi najljepši osmijeh koji sam ikada vidjela..ali pogled tako tužan i odsutan..morala sam okrenuti glavu..da ne primjeti suze u mojim očima..da ne shvati da sam u njemu vidjela sebe..samu,napuštenu od okoline..pomalo odbačenu iz društva..ne želim završiti ovako..osvrnem se još jednom da ga pogledam,obrišem suze,pomješane sa kišom,s lica i nastavim dalje hodati..glavom mi lutaju zbrkane misli..jesam li na pravom putu..treba li prijeći ovoliki put da bi konačno došla na svoje..negdje gdje pripadam..vjerujem u to..možda jednom nađem svoj mir..
|
